Promjena režima u Jasenovcu

633
Kama za brzo klanje

Pripremio: Saladin Kovačević

Sva ubijanja u Jasenovcu Salem je gledao radeći. Posebno je istakao, između onih desetak ustaša koji su ubijali, nekog Marka Prusinu, koji je bio najmlađi među njima. Samo je on govorio kako to što rade ne valja. Salem i ostali nisu smjeli nikako reagirati na ovo pošto se moglo raditi o provokaciji. Vremenom je Salem stekao veliko povjerenje u sapatnika Fahriju Ajanovića, a i on u njega. Povjerio mu se da je bio partizan i da je zarobljen, da u logoru ima i brata Avdu. Dogovorili su se da pokušaju pobjeći. Bilo im je jasno da će, nakon što završe radove na kućama za egzekutore, svi biti pobijeni.

Namjeravali su se sakriti iza gomile materijala iza kuća koje su popravljali, pošto su ih ustaše vraćale u logor u večernjim satima, i zatim pobjeći. Naime, svake noći bila je egzekucija oko 300 novih žrtava pa su morali čekati da neko od egzekutora bude slobodan da ih vrati u logor. Bili su odredili i dan, ali na nesreću Fahrija je baš tog dana dobio visoku temperaturu pa su sve morali otkazati. Bio je toliko bolestan da skoro nije mogao ni ući u čamac kojim su ih prevozili pa su mu Salem i ostali diskretno pomogli da to ustaše ne primijete jer bi ga u protivnom odmah ubili. Fahrija je obolio od tifusa i više nije išao na rad. Salem i ostali su nastavili raditi još jedno izvjesno vrijeme, ali su ubrzo i njih prestali odvoditi na posao. Ubrzo su primijetili da se više ne dovoze novi zatočenici u logor. Nasip je bio završen. U isto vrijeme nestalo je i najopasnijih ustaša-koljača: Majstorovića, Matkovića, Maričića, Poze, Šike i drugih. Promijenio se i režim u logoru: hrana je bila bolja, prema logorašima se bolje postupalo.

Logor ”3C” je ukinut i Salem je premješten u drugu baraku u kojoj se ranije nalazilo oko 50-ak logoraša kojima su bili zabranili da izlaze, a uskoro im nisu davali ni hranu. Vrlo brzo su odvedeni na Gradinu i svi bili pobijeni. Pobijeni su, također, i Cigani koji su kopali grobnice za ubijene logoraše. Njih su zvali ”3D”. Jednostavno su jednoga dana odvedeni i niko ih više nije vidio.

”To je bilo vrijeme kada su Nijemci izgubili bitku za Staljingrad, što mi, naravno, nismo znali, jer mi nikakvih informacija nismo imali. Tih dana i ja sam dobio visoku temperaturu. Ja sam se Avdi javljao, a on mi je slao hranu. Kada je Avdo saznao da imam visoku temperaturu, došao je sa jednim zatočenikom, stavio me na nosila i pravo u bolnicu. Bolnica je bila smještena u dvije barake, u kojima se, dok je vladao onaj strašni režim od prije 15-20 dana, bolesni zatočenici nisu mogli puno zadržavati. Dan-dva i onda u kola potovare i mrtve i žive, odvedu u Gradinu, žive pobiju i sve zatrpaju. I tako je to stalno bilo.” Avdo je pazio brata koji je sada imao trbušni tifus i gorio u visokoj temperaturi. Ustaša Kapetanović, koji je ranije spomenut, prebacio je Avdu u ustašku bolnicu koja se nalazila u samom mjestu Jasenovac. Tamo su uvjeti za život bili mnogo bolji. Avdo je Salemu nastavio slati hranu koju ovaj nije mogao jesti. Mnogo je smršao. Ostao je u bolnici oko 23 dana. Nakon što se počeo oporavljati, rekli su mu da treba napustiti bolnicu i da će dobiti poštedu od rada 10 dana. Tek nakon mjesec dana potpuno se oporavio. U to vrijeme ustaše su počele graditi bunkere oko Jasenovca na nekih 7-8 km. Bio je to vanjski dio njihove odbrane. Uskoro su počeli graditi i zid oko logora koji je do tada bio ograđen samo bodljikavom žicom.

Svaki izlazak na rad stvarao je šansu za bijeg

Svi su mnogo radili, ali Salem još nije mogao. Otišao je kod Sulejmana Filipovića, također logoraša koji je bio predradnik, ali ga je on uputio na Kapetanovića govoreći kako mu on lično ne može ništa pomoći. Kapetanović je bio zadužen za vanjske radove.

”I tako ja naiđem na Kapetanovića, priđem mu i kažem: ‘Gospodine, molim vas, ja sam Resulović.’ ‘A’, kaže, ‘ti si onaj mali, pa šta je?’ Rekoh: ‘Ja sam slab, prebolovao sam tifus, ne mogu ići na vanjske radove. Molim vas ako biste mogli da me poštedite.’ Kaže on: ‘Dobro, idi tamo i javi se Vineru’, a Viner je bio logornik zatočenik. Imao je svoju kancelariju. Ja dođem gore i kažem da me je poslao gospodin Kapetanović i rekao da me rasporedi na svoj rad, na što je on rekao dobro i upitao me znam li gdje bih radio. Odgovorio sam da ne znam. On mi je rekao: Šta misliš da ti naučiš jedan zanat.”’

Poslao je Salema u radionicu u kojoj su se plele košare, korpe, gdje je radilo 7-8 logoraša. Bili su pretežno Slavonci. Vremenom je Salem izučio ovaj zanat. Radnici iz ove radionice povremeno su išli na radove van logora. Naime, po dvojica su svakoga dana išla sjeći šibe za košare. Navečer kada bi se vraćali sa tom šibom unutra je uvijek bila i po jedna kukuruza ili vrećica graha što je sve po običaju dijeljeno. Logoraši su, Salem će kasnije saznati, sa sobom nosili odijela koja su ostala iza drugih logoraša (trpali bi ih u ruksak) i mijenjali sa seljacima tamo gdje su sjekli šibe. A išli su oko 5 km nizvodno niz Savu kod sela Košutarice. Jednog jutra i Salim je pošao da siječe šibu. Kolege logoraši su mu rekli da i on ponese odijela za razmjenu. Ali njemu još uvijek nije bilo jasno kako obavljaju samu razmjenu ako je sa njima ustaška straža. Pošto su toga dana išla četverica na rad, pratila su ih dva stražara. Odmah je primijetio kako se dvojica namještaju da oni tog dana budu pratnja. Bili su to Ivan Šituk i Filip Parac iz Imotskog. Kada su došli u selo, ušli su u jednu kuću i tamo ostavili odijela koja su ponijeli i zatim su otišli sjeći šibu. Nakon što su završili sječu oko 4 sata poslijepodne svaki od njih je natovario na sebe po jedan veliki snop i krenuli su nazad u logor. Kada su stigli do one kuće u kojoj su ostavili odijela, stražari su ušli u unutrašnjost i uzeli ono što su seljaci ostavili kao naknadu za odijela. I tako je funkcioniralo iz dana u dan. Naravno da je bilo teško raditi, ali je svaki izlazak vani stvarao šansu za bijeg iz logora. U aprilu-maju 1943. godine u Jasenovcu je život bio podnošljiv. Prema logorašima se dobro postupalo, nisu više dovoženi novi, a prestali su ih tući i ubijati. Hrana je još uvijek bila slaba, ali su ustaše dozvolile da se logoraši mogu javljati svojim porodicama i primati pakete od njih. U to vrijeme Salem je dobijao hranu i od Fahrije koji je radio u stolariji pa je mogao ponekad izrezbariti tabakeru ili nešto drugo pa to mijenjati sa ustašama za hranu ili cigarete. Bila je to velika ljudska gesta od Fahrije jer je prava rijetkost da jedan logoraš pomaže drugog u situaciji kada ni sam nema dovoljno. Kako je stanje bilo podnošljivije, ustaše su uvele i vjersku službu za katolike i muslimane koji su bili zatočeni. Početkom ljeta među ustašama je nastupilo veliko uznemirenje.

”Nekoliko dana poslije toga saznali smo da su se saveznici iskrcali na Siciliji. Među zatočenicima je nastupilo veliko olakšanje, naravno, samo koji su znali za tu vijest. Mi smo vjerovali da će se rat završiti veoma brzo. Ustaše su nešto pooštrili režim u logoru, naročito straže, u noći je bilo više reflektora koji su osvjetljavali logorski prostor, a moglo se primijetiti da ustaški oficiri sa mnogo podozrenja gledaju na zatočenike. Ipak tada nije bilo nikakvog posebnog maltretiranja. Ranilo se svaki dan. Ujutro od sedam navečer do sedam, s tim što je bio prekid za ručak.”

Bijeg u slobodu

Hrana im se u logoru nije ništa poboljšavala. Ujutro su dobijali supu od rijetkog kukuruznog brašna, a u podne nemasnu kašu od kukuruznog brašna i 150 grama kruha napravljenog od pomiješane pšenice i kukuruza. Navečer su obično dobijali supu od repe. Salem u to vrijeme, kako sam kaže, nije gladovao jer su donosili hranu iz sela kada bi išli u sječu šiba. Ustaše koje su ih pratile dobijale su novac tako da se između njih javila jedna vrsta solidarnosti. Naravno, kada bi se desilo da ih prati neko drugi, razmjene nije bilo pošto bi svi odmah bili strijeljani da su odgovorni znali za njihove razmjene.

Nekako u isto vrijeme počelo je premještanje Bošnjaka i Hrvata prema nekom spisku i abecedi u Gradišku. To je bila kaznionica na lijevoj obali Save, kod Stare Gradiške. Ali tamo su premještali samo one koji nisu imali kvalifikaciju ”pogibeljan po NDH” jer su takve odmah ubijali. Naš kazivač Salem je isto imao ovu kvalifikaciju i sjećamo se kako ga je jedva spasio ustaša Kapetanović od pogubljenja. U strahu za život počeo je razmišljati o bijegu. Jednoga dana određen je da sa grupom djece skida mahovinu sa drveća. Pošto je on već kao košaraš dobro poznavao taj teren, određen je za neku vrstu pretpostavljenog ostalima. Uspjeli su podesiti i da im u pratnji budu poznati čuvari. Salem je rekao čuvarima kako je prošli put, kada su ih vodili na suprotnu, bosansku stranu rijeke, u odijelu koje je ponio bilo 12 dukata. Kako su bili nepoznati čuvari, nije bilo razmjene, on je taj novac sakrio.

”Ja sam to ostavio za tebe, Filipa i njegovog brata. Možemo otići danas, ili sutra ili drugi put. Ne, ne, kaže on, danas čim se završi posao”, kaže Salem. Tako je i bilo. Nakon što su završili posao, preplivao je zajedno sa ustašom Savu i stigao do nekih napuštenih kuća. Odmah je počeo kopati po odijelima ali, naravno, novca nije bilo. Kako ga nikako nije mogao naći, ustaša je izgubio strpljenje i rekao da prestane tražiti jer se moraju brzo vratiti u logor da ne zakasne.

”I dođemo do obale, on ispred mene a ja za njim. Odjednom on skoči u Savu misleći da ću i ja za njim. Kako je on skočio, ja počnem da bježim i tako sam ja dugo trčao, najviše kroz šumu, čujem logorsku sirenu, koja je oglašavala da je sedam sati. Skrenem u suprotnom pravcu od znaka sirene, trčao sam još pola sata i u jednom trenutku čujem nešto čagrlja, kad na jednoj livadici vidim jednu ženu i jedno dijete i žena oštri kosu.”

Žena je poslala dijete da odvede Salema kod seoskih odbornika i tako je on spašen.

Nastavit će se