Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abudsamed Nasuf Bušatlić
Pedeset godina vladavine Baas partije. Samo u Hami je Hafez al-Assad ubio četrdeset hiljada ljudi, pola miliona nedužnih ljudi ubio je njegov sin, a tri miliona ljudi je raseljeno širom svijeta.
Upotrebljavali su protiv njih hemijsko oružje i eksplozivnu burad, bombardovali su ih u šatorskim naseljima i izbjegličkim kampovima. Više od dvjesta hiljada ljudi je nestalo, i o njihovoj sudbini niko, osim Allaha, ne zna ništa. Kapije zatvora ”Sadnaja” su se otvorile, i svijet je otkrio da ono što je čitavo čovječanstvo pisalo o zatvorskoj literaturi ne predstavlja niti jedno njeno poglavlje u odnosu na ovaj zloglasni zatvor.
Uprkos tome, Bashar al-Assad je ostao predsjednik zbog kojeg niko na Zapadu nije digao paniku, a na Istoku je bio pozivan na samite kao šef države. On je izlazio za govornicu da nam govori o zločinima Izraela u Gazi, zločinima koji se nisu nimalo razlikovali od onoga što je on počinio nad svojim narodom. Međutim, niko nije dizao paniku, iako su svi znali da je jedan od najvećih vampira i kasapina modernog doba.
A onda je revolucija pobijedila, i pravi vlasnici Sirije vratili su se svojim kućama, svojim porodicama i svojim uspomenama. Pokazali su izuzetnu civiliziranost. Njihovo osvajanje, odnosno oslobađanje Sirije, bilo je najtolerantnije i najmilostivije osvajanje u modernoj historiji. Nisu se svetili i nisu rušili ničije vjerske objekte, niti spriječili bilo koga da obavlja svoje molitve.
Uprkos tome, panika zbog oslobodilaca Sirije proširila se širom planete. Damask je odjednom postao mjesto hodočašća za diplomate i novinare iz cijelog svijeta. Svi žele znati kako će oslobodioci upravljati svojom zemljom, a svjetski televizijski kanali ne prestaju izvještavati i govoriti o vođama sirijskog otpora, odnosno o novim vođama Sirije.
Tako je BBC napravio intervju sa Ahmedom el-Šer'om, uz bujicu odvratnih pitanja. Ahmed je bio izuzetno uravnotežen u svojim odgovorima. Diplomatski je odgovarao na pitanja kada je bio stjeran u ćošak s ciljem da dadne odgovor koji bi mogao biti upotrijebljen protiv njega, znajući šta zapravo svijet želi čuti. Čini se da mu je period Idliba omogućio da dobro pripremi svoje odgovore.
Dva pitanja su bila posebno odvratna: ”Hoćete li dozvoliti ženama da se školuju?”, i ”Hoćete li dozvoliti ljudima da piju alkohol?”
Odjednom se ovaj svijet zabrinuo za pravo žena na obrazovanje u Siriji, a nisu brinuli za njihovo pravo na život svih ovih godina. Trinaest godina su bombardovane i ubijane, trinaest godina su im ubijani muževi i djeca, trinaest godina su zatvarane i silovane, i niko na ovom svijetu nije ništa preduzeo. Feministkinje nisu održale ni jednu konferenciju niti proteste zbog zločina nad ženama Sirije. Ali sada je svijet veoma zabrinut i pita se: Hoće li žene Sirije dobiti pravo na obrazovanje?!
Ovaj lažljivi i licemjerni Zapad nije plakao za ženama Afganistana dok ih je ubijala Amerika, ali čim su se američke okupatorske snage povukle iz Afganistana, svijet je otkrio da u Afganistanu postoje žene čija prava mora štititi. Od koga će to štititi njihova prava? Od njihovih očeva, braće, muževa i sinova?!
Drugo, ništa manje ogavno i odvratno pitanje, bilo je: ”Hoćete li dozvoliti ljudima da piju alkohol?”
Gdje ste bili kada je serijski ubica pio njihovu krv pred vašim očima?
Gdje ste bili kada su muškarci doživljavali najgora poniženja i mučenja u zatvorima?
Gdje ste bili kada su žene pile potlaćenost, poniženje i ogorčenost?
Gdje ste bili kada su se djeca gušila u suzama?
Prepustili ste ih njihovim dželatima da pedeset godina rade s njima šta god hoće, a kada su se pobunili, poslali ste svoje flote da ih ubijaju, a svoje snage da čuvaju rafinerije nafte. A onda šaljete svoje ljigave novinare da ih pitaju o školovanju žena i pijenju alkohola.
Eto, to vam je bestidni Zapad!
