Raspravljanje o vjeri je novotarija

628

Piše: Šejh dr. Nasir ibn Sulejman El'Umer

Uzvišeni je rekao: „Zbog onoga što ljudske ruke učiniše, pojavio se nered na kopnu i na moru, da im On dadne da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili.“ (Er-Rum, 41.)

Jedan od najvećih nereda koji se mogu pojaviti je rušenje međusobnih veza, a koji nastaje uslijed slijeđenja strasti ili činjenja sumnjivih djela.

Na putu ostvarivanja zacrtanih ciljeva, prohtjevi i strasti podstiču na činjenje nepravde prema drugom, a odatle nastaju i brojna razilaženja i započinju razdvajanja.

Sukobi su plod strasti

Uvijek su se među ljudima javljali sukobi upravo kada bi se sukobili njihovi interesi i kada bi se isti potčinili vlastitoj strasti koja bi im diktirala način njihovog razmišljanja i izgradnju određenog shvatanja. Ako bi se ljudi kojim slučajem, potpuno potčinili Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme, tada bi bio uklonjen prvi i najvažniji razlog njihovog razilaženja, pa makar se i ne podudarali njihovi pogledi i mišljenja oko određenih pitanja. Osnovni razlog sukoba se ne krije u različitosti u određenim shvatanjima, već je upravo strast ta koja podstiče da onaj koji zastupa određeno mišljenje bude uporan u njegovom propagiranju, iako mu se prethodno i objelodanila prava istina. Dakle, radi se o tome da se postavlja lični ugled na jedan tas vage, a istina na drugi, prilikom čega se već od samog starta živjelo u ubjeđenju da će neminovno prevagnuti ljudski ugled, odnosno sujeta!

Upravo zbog ovoga nam je naređeno da budemo pokorni Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme, posebno prilikom sukoba sa neprijateljem,  jer je to povratak načelu bez kojeg su borba i pobjeda nemogući. „O vjernici, kada se s kakvom četom sukobite, smjeli budite i neprestano Allaha spominjite da biste postigli što želite, i pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.“ (El-En'am, 45-46.)

Jasno je da su se mnogi ljudi zbog sumnjivih stvari i pokvarenih tumačenja koja zadovoljavaju njihovu sujetu udaljili od istine i prihvatili mišljenja i stavove koja su oprečna jedna drugim! Među najjasnijim dokazima takvih razilaženja je i hadis Poslanika, s.a.v.s., u kojem se spominje da će se ovaj ummet podijeliti u sedamdeset i dvije skupine zastranivši na taj način sa Pravog puta. Također, slijeđenje strasti i sumnjivih stvari je razlog pojave mnogih bolesti koje upravo jamče cijepanje jedinstvenog saffa i razilaženje unutar ummeta. Mi ćemo navesti nekoliko najtežih uzročnika te bolesti :

Nepravednost i nasilje

Rekao je šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, a on je posjedovao obilato iskustvo sa svojim neistomišljenicima: „…A ti, ako bi dobro razmislio o svemu onome što se dešava od silnih razilaženja unutar ovog ummeta, između njegovih učenjaka, pobožnjaka, vođa i starješina, primjetio bi da je to velikim dijelom zbog nepravde, bilo ono protumačeno ili neprotumačeno! Zbog toga su džehmijje bili nepravedni prema sljedbenicima Sunneta prilikom iskušenja koja su bila u vezi sa sifatima (Allahovim, s.w.t., svojstvima) i Kur'anom, kao što je bilo iskušenje sa imamom Ahmedom i drugima. Zbog toga su i rafidijje (ortodoksna šiitska sekta) bili nepravični prema sljedbenicima Sunneta u mnogobrojnim primjerima. Također, i nasibije su pretjerali u pogledu Alije i ehlu-l-bejta, zatim, i mušebbihe prema munezihijama, ali i neki sljedbenici Sunneta su bili nepravični kako sami prema sebi, tako i prema nekim novotarima koji su bili neumjereni naspram Allahovih naredbi, a to je, ustvari, bilo pretjerivanje koje je spomenuto u riječima Uzvišenog: „Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim!“

Samodopadljivost

Zadivljenost samim sobom proizvodi dopadljivost prema sopstvenom mišljenju i stavu, ali tako nastaje i oholost prema drugima. Na taj način čovjek postane tvrdokoran u svome mišljenju pa makar ono bilo i neispravno, a potcjenjuje sva drukčija mišljenja, makar ona bila ispravna. Istina je jedino ono što on kaže, a sve što je suprotno njegovom stavu je već osuđeno kao neispravno. Međutim, ako bi takav, barem na kratko vrijeme, posumnjao u svoju dušu, i ako bi spoznao da je upravo ona ta koja uvijek poziva na neposlušnost, time bi odagnao mnoga razilaženja i razdvajanja. Takvome bi, uistinu, i naš Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, bio uzoriti primjer, o kome je Uzvišeni Allah rekao: „Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine.“ (Ali Imran, 159.) Zbog toga, ako su ljubaznost i blagost najvažnije osobine kojima se trebaju okititi vjernici, onda je još veća potreba, i još je veća nužda, da se one nađu kod onih koji su se opredijelili da budu nosioci šerijatskog znanja, da'weta, fetwe..

Loše mišljenje o drugima

Ljudi koji su narcisoidni imaju u principu loše mišljenje o drugima. Kod drugih je sve crno. Njihovo razmišljanje je pogrešno, namjere su im pokvarene, njihovi postupci su neispravni, njihova mišljenja su sumnjiva… Svaki put kada takav čuje o nekom kakvu dobru vijest, on je porekne ili je protumači na svoj način. Kada god se neko spomene po nekoj zasluzi ili vrijednosti, on ga spomene po nečemu ružnom ili ga osudi. On ide do te mjere da ulazi i u tuđe namjere i motive iako su mu potpuno nepoznati, a da ne govorimo o očitim postupcima i vanjskim djelima. Uvijek neistomišljenike osuđuje prije nego što se uvjeri u njihova mišljenja ili sasluša njihove dokaze. Da stvar bude još gora, on se sa svim ovim ne zadovoljava, već dozvoljava da njegov jezik bude toliko slobodan da može narušavati tuđe časti  psovkom, potvaranjem, vrijeđanjem, praćenjem ljudskih posrtaja, pogreški. Ako bi, kojim slučajem, bio toliko bogobojazan i svjestan pa da se ustručava od samog govora koji narušava čast drugih – od njega vrijednijih osoba – tada bi posegnuo opet za osuđivanjem, ali sada uz pomoć davanja znakova i odgovarajućih, za tu svrhu, pokreta, što ponekad biva odvratnije i licemjernije. Recimo, klimanjem glave, izvrtanjem usta,  pravljenjem grimasa … „Zaista ti te ljude vidiš kao osuđivače i kasapine! Kad god naiđe na skupinu daija (misionara), među njima odabere svoju žrtvu (kao kurban) na koju će ispaliti projektile odvratnih izraza, ali će se ti projektili, koji su izašli iz njegovih usta, vratiti njemu poput bumeranga i upravo njega pogoditi, nakon ćega će kazati: „Uklanjajte prepreke sa puta, jer to je dio imana!“

Želja za dokazivanjem u raspravi sa drugima

Ono što podstiče na ovakvo ponašanje je pokornost sopstvenoj strasti, ili je, pak, nedovoljno razumijevanje, ili besposličarenje i ostavljanje dobrih i korisnih djela. Imam Ahmed, a i drugi mimo njega, su zabilježili predaju od Ebi Umame, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Nijedan narod nije zalutao nakon upute, a da se prije toga nisu prepirali!“ Zatim je proučio: „A navodili su ti ga kao primjer samo zato da bi se raspravljali, jer su oni narod svađalački.“

Prepiranje među muslimanima je novotarija

Imam Ebu Jusuf, učenik imama Ebu Hanife, neka je na njih Allahova milost, je rekao: „Prepirka (svađanje) u vjeri je novonastala stvar, dok je ono sa čim se međusobno prepucavaju sljedbenici strasti prava novotarija! Da je to (što rade) vrijedna stvar, za tim bi već posegnuli sljedbenici Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, a i njihovi sljedbenici. To bi kod njih bilo još više  zastupljeno! Uzvišeni Allah je rekao: „Ako se oni budu prepirali s tobom, ti reci: ‘Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede’, a nije mu naredio da se sa njima prepire! Da je htio, objavio bi mu čvrste argumente, i rekao mu: Reci to i to!“

Rekao je Ibn Kutejbe opisujući osobine naših ispravnih prethodnika, neka je na njih Allahova milost i zadovoljstvo: „U njihovo vrijeme su vođene rasprave o jasnim, praktičnim i aktuelnim pitanjima, o pitanjima sa kojima su se ljudi stalno susretali – u tome je Allah dao korist i govornicima i slušaocima. Nasuprot tome, većina današnjih rasprava je bespotrebno detaljisanje o pitanjima koja su prošla i koja se, vjerovatno, više neće ni dogoditi. Glavni cilj je postao otkrivanje tajnovitog, temeljito izučavanje nepoznatog i čudnog, odgovaranje na prethodno rečeno… U njihovo vrijeme su se vodile rasprave o usporedbi sabura sa šukrom i preferiranju jednog nad drugim, o šejtanskim došaptavanjima i zlim mislima, o sputavanju vlastitih prohtjeva i strasti; a današnji teoretičari raspravljaju o ljudskoj mogućnosti i volji, uzročno-posljedičnosti, dijelu suštine, akcidenciji (slučajnosti) i supstanciji (suštini). Svi njihovi govori se svode na neizvjesnost i zbunjenost. Oni zbunjeno stoje između mnoštva ideja i puteva, a strast ih vodi na uzdama  propasti…“

I nakon što su se ljudi upustili u međusobne prepirke, njihove strasti su ih udaljile jedne od drugih. Rekao je Amr ibn Kajs: „Upitao sam El-Hakema ibn ‘Utbeta: Radi čega su se ljudi prinudno vratili svojim strastima? Reče: Zbog prepirki!“

Prenosi se od Ebi Kilabeta, a on je doživio vrijeme nekoliko ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Ne družite se sa onima koji se prepiru i svađaju, jer ja nisam siguran da vas neće dotaći neke njihove zablude, ili da vas oni neće odvratiti od dijela onoga što ste prethodno poznavali!“

Rekao je M'an ibn Isa: „Jedanput  je Malik ibn Enes izišao iz mesdžida, oslanjajući se na moju ruku, pa ga je sreo čovjek zvani Ebu Hurijjeh, za koga se govorilo da je nosilac ideje o Irdža'u, pa mu je rekao: „O Allahov robe, saslušaj šta ću ti kazati, kako ću ti navesti argumente i upoznati te sa svojim mišljenjem!“ Reče: ”Šta ako me nadgovoriš?” On odgovori: ”Ako te nadgovorim, onda me i slijedi!” Tada mu on reče: ”A šta ako dođe neki čovjek i ako se on sa nama upusti u razgovor i nadgovori nas obojicu?” On odgovori: Onda ćemo njega slijediti!” Zatim mu reče Malik, rahimehullah: „O Allahov robe, Uzvišeni Allah je poslao Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we selleme, sa jednom vjerom, a ja primjećujem da ti želiš da iz jedne vjere odeš u drugu!“

Jednom je neki čovjek došao kod Hasana el-Basrija, pa mu je rekao: „O Ebu Seide, hajde da se prepiremo o vjeri!” El-Hasan mu reče: ”Što se mene lično tiče, ja sam spoznao svoju vjeru, a ti ako si izgubio svoju vjeru, onda je potraži!“

Zbog svega navedenog, ako su svađa i prepirka pokuđeni u svakom slučaju, onda je ta pokuđenost još veća kada se čini sa običnim ljudima koji su neznalice! Prepirku i želju za dominacijom nad drugima treba ostaviti, a posebno onda kada od nje nema nikakve koristi…

Molim Uzvišenog Allaha da nas udalji od iskušenja slijeđenja strasti i prohtjeva, te da nas vrati u okrilje Njegove vjere, da spoji naša srca…, i neka su salawati i selami na našega Poslanika, na njegovu porodicu i sve ashabe!

Preveo: Smail L. Handžić