Autor: Husein Ibish / Preveo: Abdullah Nasup
Bliski istok se mijenja brzo, ali SAD su, izgleda, posljednja država koja to shvata i odgovara na to. Već najmanje 10 godina u regiji postoji podjela na dva taboraje karikatura kao podijeljena u dva tabora: proiranska koalicije i labavo povezana, ali veća skupina koja se protivi iranskim ambicijama. Ukratko, ponekad je ta podjela svedena na sektašku podjelu između sunija i šiija. To izobličena slika, jer je sve očitije da, pored proiranskog i antiiranskog bloka, postoji i treći blok u nastajanju, koji je sunijske islamističke orijentacije, na čelu sa Turskom. Ankara se pretvara u velikog regionalnog igrača s vlastitim dnevnim redom, ambicijama, ideologijom i saveznicima.
Ključni igrači u antiiranskom bloku su proameričke arapske zemlje poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Egipta, Jordana, te Izrael. Rat u Siriji ujedinio je ovu grupu sa Turskom i njezinim saveznicima početkom 2011. godine, u zajedničkom protivljenju diktatoru Bešaru Asadu, podržano od strane iranskog režima. Ali, kada su u decembru 2016., dijelovi Halepa, koji su bili pod kontrolom opozicije, pali u ruke pro-Asadovih snaga, postalo je jasno da je sirijski rat završio, a s njime je došao kraj i ujedinjenom frontu protiv protiv Irana. Turska se, umjesto toga, počela fokusirati na kurdske milicije u sjevernoj Siriji i izgradnju partnerstva s Rusijom, Iranom i Asadom, te više ne vidi Iran kao protivnika, nego kao suparnika a, ponekad, i kao partnera.
Svoju ulogu u epicentru novog bliskoistočnog saveza Turska je učvrstila 2017., kada Saudijska Arabija, UAE, Bahrein i Egipat nametnule bojkot Kataru. U suočavanju s bojkotom ovih zemalja, Katar se oslonio na Tursku, koja ima vojne baze u toj zemlji. Katar, također, treba održavati srdačne odnose s Iranom, jer te zemlje dijele polje prirodnog plina koji pruža Katar ogromne prihode po stanovniku.
Katar i Turska, također, podupiru regionalni sunijski islamistički pokret Muslimansko bratstvo, a podrška Katara organizacijama poput Hamasa bila je jedan od glavnih razloga bojkota. Tokom sirijskog rata, Hamas je morao birati između svog sunijskog islamskog identiteta i svog saveza s šiitskim Iranom i alevijama koje vladaju Sirijom, u čijem glavnom gradu se nalazilo sjedište Hamasa. Naposljetku, Hamas je napustio Siriju, ostavivši svoju imovinu. Ali sada, kako se Turska i Katar sve više približavaju Iranu, Hamas obnavlja svoje iranske veze.
Izrael i većina proameričkih arapskih zemalja konsolidaciju redova ovekoalicije koju predvodi Turska, gleda sa neprijateljski, zato što slabi antiiranski tabor.
Osim toga, ako se Turska definitivno okrene od Evrope nakon jednog stoljeća neuspješnih napora za integraciju sa Zapadom i upravi svoj pogled prema istoku, ta zemlja bi moglo postati regionalni hegemon, ambiciozan poput Irana i još efikasniji.
Turska ima snažniju ekonomiju, sofisticiranije tehnologije i jaču vojsku. Ona, također, ostaje članica Sjevernoatlantskog saveza (NATO). Turska nije tako razorna kao Iran, ali bi mogao postati takva, ili barem nadmena, na duge staze.
Turska ne skriva sve veću ambiciju da oživi dominaciju koju je uživalo Osmanlijsko carstvo tokom u većem dijelu islamskog svijeta. Na nedavnom skupu, turski ministar unutrašnjih poslova, Sulejmana Soylu, izjavio je: „Mi nismo samo Turska, nego i Damask, Halep, Kirkuk, Jerusalem, Palestina, Meka i Medina”.
Bivši američki službenici koji su bili uključeni u borbu protiv terorizma u regiji kažu da su vidjeli karte turske vlade koje pokazuju njihovu sferu utjecaja koja se proteže do Saudijske Arabije i do Basre u Iraku. Tursko dugogodišnje suparništvo sa Saudijskom Arabijom, koje datira iz ranog 19. stoljeća, ponovno je izbilo, i dostiglo vrhunac za vrijeme diplomatske krize tokom ubistva novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulata u Istanbulu 2. oktobra 2018. U kampanji koja je uslijedila, turska vlada je bila oprezna da ne naruši sve veze sa Rijadom, ali je učinila sve što je mogla da oslabi saudijskog princa Mohammeda bin Salman.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan koristio je izjave tipa: „Turska je jedina zemlja koja može voditi muslimanski svijet.“ To je direktna reakcija na implicitne saudijske i eksplicitne iranske pokušaje da se predstave kao globalni lider muslimana.
Godišnja konferencija u Turskoj okupila je članove Erdoganove AKP stranke i arapsku braću muslimane iz cijele regije, promovirajući Tursku kao lidera sunijskog islamističkog političkog programa.
Izrael i arapske zemlje kao što su Saudijska Arabija, UAE i Egipta, su zabrinuti što ne samo da se moraju baviti borbom protiv širenja iranskog utjecaja, nego se sada suočavaju sa sunijskim islamističkim savezom, koji predvodi Turska i finansira Katar. Oni se boje da bi ova koalicija, ako ojača, moglo uključiti i trenutno proameričke države, kao što su Jordan i Kuvajt.
Administracija predsjednika Donalda Trumpa sporo reagira. Unatoč upozorenjima diplomatskih i sigurnosnih stručnjaka koji su ranije radili za Trumpa, nema znaka da su ključni američki lideri, uključujući savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona i državnog sekretara Mikea Pompea, shvatili kako trebaju reagirati.
Sada kada Turska više nije američki partner na Bliskom istoku i ima programe koji se sudaraju s interesima SAD-a i njegovih izraelskih i arapskih saveznika, promjene u američkim stavovima su obavezne. To uključuje razvijanje vojne vazduhoplovne baze koja će biti alternativa Incirliku u južnoj Turskoj i smanjenje vojne podrške i saradnje, posebno s obzirom na provokativnu odlučnost Turske da kupi napredni ruski antiraketni i protuavionski sistem S-400.
Sjedinjene Američke Države moraju biti jasne o svojim očekivanjima i iskoristiti to što Turska i dalje treba određenu američku saradnju, kako bi osigurale da Erdogan poštuje interese bliskoistočnog partnerstva koje predvodi SAD.
