Skandal na manifestaciji “Slovo Gorčina”: Nagrada islamofobnom tekstu

4

Piše: Esad Duraković / Agencija PATRIA

Na ovogodišnjoj manifestaciji SLOVO GORČINA, koja se godinama već održava u Stocu, u spomen poetskom gorostasu Maku Dizdaru, nagrađena je zbirka „pjesama“ PAPAGAJ SLOBODA (autor Vernes Subašić).

Ovaj događaj zaslužuje posebnu pažnju šireg auditorija budući da nagrađena zbirka – naravno, još više odluka žirija da je takvu nagradi – nosi izrazito snažno ideološko breme kojim se negativno kontekstualizira u prostoru rigidne ideologije, pa se time situira kao svojevrsna kontaminacija kulture, umjetnosti posebno, kao svojevrsni prilog „estetici ružnoga“. Naime, u toj zbirci je, među ostalima, i tekst GLJIVE koju ovom prilikom nudimo čitaocima da bi sami mogli vidjeti koliko je taj tekst daleko od poezije, od bilo koje vrste poetske uzvišenosti, i koliko je, zapravo, kulturalno i estetski unižavajući zbog te snažno pulsirajuće ideologijske ostrašćenosti.

Ovaj tekst (ne može se nazvati poezijom uprkos „estetički“ šokantnoj odluci žirija) kontekstualizira se negativno u tradiciji Stoca, u njegovom intelektualnom i povijesnom miljeu, u bujajućoj islamofobiji i, iznad svega, nedostojan je na svaki način Makovog poetskoga carstva. Autor je usredsređen s krajnjim negativitetom na minareta, očajnički tragajući za što je moguće više unižavajućim riječima. Minareta su inače – nasuprot tome – sa stanovišta semiotike prostora, izvanredni semiotički stilemi, kao što su to i crkveni tornjevi, ali se autor negativistički koncentrira samo na te stileme, na minareta (ne i na druge okolne simbole religije i duhovnosti), čime se njegov tekst određuje upravo kao ksenofobni pamflet. Poseban značaj i snagu na tome planu daje mu dodijeljeno priznanje.

No, autor ovoga teksta (koji nikakvom interpretacijom ne može osvojiti status pjesme upravo zbog ogromnog i očiglednog ideologijskog naboja koji mora da nosi) može pisati kako i šta hoće; njegov tekst je u određenoj fazi njegova stvar. Međutim, nešto sasvim drugo je kada se takav tekst nagradi, pa još na tako važnoj manifestaciji. Tim činom, tekst se institucionalizira kao vrijednost na izrazito visokoj razini; nameće se kao naročit autoritet, s namjerom i mogućnošću da uđe u knjiženi kanon. Tu je problem. Kolaterala je sveopća. Naime, autentična i ideološki neutralna kritika ne može pozitivno valorizirati toliko ideologizirani tekst, ali njegovom institucijskom afirmacijom (nagradom) žiri sam sebe diskvalificira, unižava se nagrada kao takva, značajno se „zakida“ svaki bivši i svaki budući laureat, baca se sjenka na poetskog klasika Dizdara i td.

Riječ je ovdje o ozbiljnoj, čak vrlo ozbiljnoj šteti koja je nanesena kulturi i umjetnosti. Autentična kritika i povijest književnosti znaju to pouzdao prepoznati.

GLJIVE

/Zbirka nije objavljena, ali je na internetu i ova pjesma iz nje/

Velika kiša,
Strašna poplava!
Gljive niču po šumi
Ko džamije po mome gradu.
U njima, mašallah,
Kad si gladan
Možeš da ugriješ ruke.
Plan je grada:
Jedna mahala – jedna džamija
Baš kao nekada:
Svaka mjesna zajednica – jedna zadruga.
U tim bogomoljama mnogo se naučiti da
Poput ispravnog popunjavanja
Glasačkog listića.
Glasina poput ezana odjekuje:
Tvornice tu se otvaraju!
Između namaza vrijeme radno.
Proizvodnja friških ummetaka,
Za obuću koja žulja.
Sa vidikovca se vide munare
Grad kao kaktus.
Kome treba pustinjsko proljeće
Da procvjeta.
Grad kao veliki jež
Koji na leđima nosi Geu
Zabadajući joj bodlje u oblo dupe.