Smutljivci su Osmanov, r.a., veličanstveni poduhvat sakupljanja Kur'ana u mushaf proglasili grijehom

1046

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić/ Saff.ba

Što se tiče prigovora da je Osman, r.a., na smrt izudarao Ibn Mes'uda, r.a., da mu je slomio rebro i uskratio opskrbu, ona nema nikakvog utemeljenja, niti ima veze sa istinom.

Dokaz da je to potvora jeste i predaja o davanju prisege Osmanu, r.a., kada je Abdullah ibn Mes'ud, r.a., kazao: ”Dali smo prisegu najboljem od nas.” Dakle, on je priznao da je Osman, r.a., u tom trenutku bio najbolji čovjek na zemlji, odnosno među ashabima kao najboljom generacijom. Zatim, Osman, r.a., je zadužio Ibn Mes'uda da brine o državnoj blagajni u Kufi u vrijeme kada je namjesnik Kufe bio Sa'd ibn Ebi Vekas. Između njih dvojice došlo je do nesporazuma zbog toga što je Sa'd, za opće a ne lične potrebe, posuđivao novac iz blagajne, a nije ga vraćao u tačno dogovoreno vrijeme. Zbog toga su stanovnici Kufe ustali protiv Sa'da ibn Ebi Vekasa, kao što su to radili i sa ostalim namjesnicima, bez obzira što su znali njegovo mjesto u islamu i da je jedan od desetorice ashaba koji su obradovani Džennetom. Nakon toga, Osman, r.a., je smijenio Sa'da ibn Ebi Vekasa kao namjesnika, ali zato nije smijenio Abdullaha ibn Mes'uda, kojega je, kako smutljivci tvrde, mrzio i kažnjavao.

Međutim, tačno je da se Abdullah ibn Mes'ud sporio sa halifom Osmanom prilikom sakupljanja Kur'ana u mushaf. Naime, kada je Osman, r.a., odlučio da sakupi Kur'an u jedan mushaf, za taj krupan i nadasve zahtijevan posao, odabrao je Zejd ibn Sabita, r.a., kojeg su također izabrali Ebu Bekr i Omer kada su prvi put, u vrijeme hilafeta Ebu Bekra, r.a., sakupljali  Kur'an u mushaf, jer je upravo Zejd ibn Sabit bio taj koji je zapisao posljednje sure, odnosno ajete Objave.

Abdullah ibn Mes'ud je imao svoj primjerak Kur'ana, jer je također bio pisar Objave, koji se od Zejdovog primjerka Kur'ana razlikovao u redoslijedu sura i ajeta, što su komentatori (mufesiri) Kur'ana detaljno pojasnili u svojim djelima. Osim toga, u Ibn Mes'udovom mushafu bile su izostavljene neke sure, pa tako kod njega nije bilo sura: El-Fatiha, El-Felek i En-Nas.

Zatim, njegov dijalekt i narječje je iz plemena Huzejl, a ne iz plemena Kurejš i naravno da je situacija zahtijevala da mushaf bude jedinstven u svakom pogledu, pa ako dođe do razilaženja, onda je bila obaveza vratiti se na dijalekt Kurejša, jer je Kur'an objavljen na tom dijalektu.

Kada je Ibn Mes'ud saznao za to, a posebno kada je saznao da će svi drugi primjerci biti spaljeni, on se naljutio, popeo se na minber u Kufi i citirao ajet: ”Nezamislivo je da Vjerovjesnik šta utaji!, a onaj ko nešto utaji – donijet će na Sudnji dan to što je utajio i tada će se svakome u potpunosti dati ono što je zaslužio, nikome se nepravda neće učiniti.” (Ali Imran, 161.), a nakon toga je rekao: ”Moj Kur'an je utajen!”

Abdullah ibn Mes'ud je u toj situaciji koristio tumačenje koje ne stoji, jer se citirani ajet odnosi na one koji utaje nešto od ratnog plijena i to je ono što je haram po konsenzusu islamskih učenjaka. Zapravo, on je želio reći: ”Ja ću sačuvati svoj Kur'an i neću pristati na to da on bude spaljen, pa da na Sudnjem danu budem pitan zbog utaje.”

Kada se to desilo, Osman, r.a., je naredio Ibn Mes'udu da spali svoj primjerak, pa je on otišao u Medinu da se spori oko toga sa Osmanom, r.a. Međutim, svi ashabi su bili jednoglasni i ubijedili su Ibn Mes'uda da se mora tako učiniti i da je u tome hajr za islam i muslimane. Nakon toga Ibn Mes'ud je odustao od svog stava i izvinuo se Osmanu, r.a.

Ne treba se čuditi takvom postupku časnog ashaba Abdullaha ibn Mes'uda, jer je on bio jedan od onih čije je učenje pohvalio sâm Muhammed, s.a.v.s., iako njegovo narječje nije bilo kurejšijsko. Njemu je na početku bilo teško spaliti primjerak Kur'ana koji je on pisao, a onda čuvao 20 godina. Tu su bili ajeti Kur'ana koje je on direktno slušao od Poslanika, s.a.v.s., i taj primjerak Kur'ana je za njega predstavljao nešto veliko i dragocjeno. On mu je budio sjećanja na vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i druženja s njim, kao i na ashabe koji su preselili na Ahiret. To je bila prirodna reakcija, ali kada je shvatio i saznao istinu vratio se istini i pokajao zbog svog stava. Dakle, Osman, r.a., nikada nije udario Abdullaha ibn Mes'uda, niti mu je uskratio njegovo pravo.

Slučaj bičevanja Amara ibn Jasira

Sljedeći prigovor smutljivaca bio je da je Osman, r.a., naredio da se Amar ibn Jasir bičuje i udara, toliko da je ostao skoro nepokretan. Da se to desilo Amar ibn Jasir vjerovatno nakon toga ne bi živio ni nekoliko sati ili dana, a kamoli nekoliko mjeseci i godina. Međutim, poznato je da je Amar ibn Jasir nakon toga živio dugo godina i učestvovao je u Bici na Sifinu u kojoj je i poginuo u 92. godini života.

No, da se desilo udaranje, odnosno bičevanje, desilo se. A kako? Naime, jedanput je došlo do razilaženja i svađe između Amara ibn Jasira i Abasa ibn Utbe ibn Ebi Leheba, i jedan drugog su potvorili, pa je Osman, r.a., diskrecionom sankcijom (ta'zirom) kaznio obojicu jer je vidio greške i kod jednog i kod drugog.

I to nije ostavilo nikakvih negativnih posljedica ni na jednog od njih. Da jeste, ne bi Osman, r.a., nakog toga, slao Amara ibn Jasira u Egipat kada su se počele širiti razne ideje i smutnja, da poduči narod i da spriječi fitnu, o čemu smo već pisali. Treba samo kazati da je Osman, r.a., rekao Amaru ibn Jasiru kada se vratio iz Egipta gdje su smutljivci pokušali da ga pridobiju: ”Potvorio si Ibn Ebi Leheba i on tebe, a onda si se naljutio na mene što sam postupio po pravdi prema tebi i prema njemu. Allahu moj, ja Ti se približavam sprovođenjem Tvojih kazni nad svakim ko to zasluži i ne bojim se za to nikoga. Slobodan si, Amare!”

To što je Osman, r.a., naredio bičevanje Amara ne umanjuje njegovu vrijednost. Amar ibn Jasir je bio i ostao jedan od Allahovih evlija, čak da je nad njim izvršena Šerijatom precizno utvrđena kazna (had) poput kazne za krađu i sl. Jer, poznato je da je Poslanik, s.a.v.s., naredio bičevanje sa 40 udaraca jednog ashaba koji je pio alkohol, pa kada su ga neki ashabi proklinjali zbog tog grijeha, Muhammed, s.a.v.s., im je rekao: ”Ne proklinjite ga, zaista on voli Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s.”

Veličanstveni poduhvat sakupljanja Kur'ana u mushaf proglasili grijehom

Smutljivci su zamjerili i prigovarali Osmanu, r.a., i zbog toga što je, kako su oni govorili, uveo novotariju koja se zove sakupljanje Kur'ana u mushaf, a spaljivanje svih ostalih primjeraka Kur'ana.

Na taj način otkriva nam se pozadina djelovanja smutljivaca, koji su ovo izvanredno Osmanovo djelo proglasili grijehom. Većina islamskih učenjaka sakupljanje Kur'ana smatra najvećim djelom i doprinosom Osmanovim, r.a., za islam i muslimane, tvrdeći da je to djelo daleko veće od kupovine bunara Revma i od opremanja vojske na Tebuk, jer će tragovi tog djela ostati do Sudnjega dana, a kupovina bunara i opremanje vojske predstavljaju dobročinstvo koje je bilo vremenski ograničeno. Da je to bio krupan i revolucionaran poduhvat, svjedoče i riječi Alije, r.a., iz vremena kada je bio halifa: ”Da Osman nije sakupio Kur'an u jedinstven mushaf, ja bih to zasigurno uradio.”

Štaviše, u šiitskoj referentnoj literaturi spominju se predaje u kojima njihove vođe potvrđuju konsenzus ashaba po pitanju Osmanove ideje sakupljanja Kur'ana u jedan mushaf.

Tako je u knjizi Sa'dus-su'ūd lin-nufus od Ibn Tavusa, spomenuta predaja koju prenosi Šehrestani od Suvejda ibn Alkame koji je rekao: ”Čuo sam Aliju ibn Ebi Taliba kada je rekao: ‘O ljudi, Allah, Allah! Teško vama zbog pretjerivanja u pogledu Osmana, r.a., i onome što govorite kako je on spalio mushafe, osim jednog. Tako mi Allaha, nije ih spalio osim uz saglasnost i prisustvo većine ashaba. Mi smo se okupili kod Osmana, r.a., pa je on rekao: ‘Šta mislite o kiraetima (načinima učenja Kur'ana) oko kojih se ljudi razilaze tako da imamo situaciju da musliman muslimanu kaže: ‘Moj kiraet je bolji od tvoga’, i to ide dotle da jedni druge okrivljuju za nevjerstvo.’ Rekli smo: ‘A šta halifa o tome misli?’ Osman je odgovorio: ‘Ja želim da okupim i ujedinim ljude oko jednog mushafa, jer ako se vi sada razilazite oko načina učenja Kur'ana, pa razilaženje poslije vas će biti mnogo veće i gore.’ Odgovorili smo: ‘Divno je to mišljenje!”’

Ovako je, o sakupljanju Kur'ana u mushaf, govorio Alija, r.a., što potvrđuju i šiijski izvori. Doduše,  u nekim drugim knjigama od Šehrestanija i drugih šiijskih autora, navodi se kako je Osman time učinio neoprostivu novotariju, pa ta šiijska kontradiktornost također govori u prilog ispravnosti Osmanovog postupka.

Šiije su također kazale kako je Osman to učinio isključivo zbog ličnog interesa i kako je pozvao samo neke ashabe i oni su, navodno, napisali Kur'an koji se razlikuje od originala. Također, tvrde da je kod njih pravi Kur'an koji je tri puta veći od postojećeg. Šiijski Kur'an je skriven u tunelu zajedno sa njihovim Mehdijem i u njemu nema nijednog harfa od postojećeg Kur'ana.

Šiijsko negiranje da je Ebu Bekr, r.a., bio taj koji je prvi sakupio Kur'an u mushaf i njihova tvrdnja da je to učinjeno tek u vrijeme Osmana, r.a., dala je povoda i priliku kršćanima i drugim nemuslimanima da napadnu na autentičnost Kur'ana. Njihovi napadi i potvore na Kur'an su stari. Još u vrijeme Ibn Hazma u islamskom Endelusu bilo je mnoštvo napada na Kur'an i njegovu autentičnost. Zanimljivo je da su se nemuslimani u svojim napadima na autentičnost postojećeg Kur'ana, pozivali upravo na šiijske izvore i njihove izmišljotine o tome kako je originalni i autentični Kur'an, nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s., objavljen Fatimi, r.a., i da ga je sačuvao Alija, r.a., i drugi šiijski imami. Zato nije čudo što je Ibn Hazm u svom djelu El-Fasl napisao: ”Rafidije ili šiije nisu muslimani, to je sekta koja slijedi stazu i put jevreja i kršćana u svom nevjerstvu.”

Da li je Osman, r.a., protjerao Ebu Zera, r.a., u Rebzu?

Jedan od prigovora Abdullaha ibn Sebe'a i njegovih sljedbenika bio je i navodno Osmanovo, r.a., protjerivanje Ebu Zera iz Medine u Rebzu. Spominjali smo da se Abdullah ibn Sebe’, nakon što je vidio da njegove munafičke ideje nemaju prođu u Šamu, sastao sa Ebu Zerom, r.a., koji je bio poznat po svom isposništvu, skromnosti i odricanju od dunjaluka, i govorio mu protiv Muavije i rasipništva koje se, navodno, pojavilo u Šamu.

Između ostaloga, rekao mu je: ”Znaš li, Ebu Zere, da Muavija govori da imetak pripada Allahu, želeći time oskrnaviti prava muslimana.”

Zbog toga je Ebu Zer ponovo otišao kod Muavije i pitao ga: ”Je li istina da ti govoriš da je imetak Allahov?” ”Da”, odgovorio je Muavija. Ebu Zer mu je na to rekao: ”Imetak pripada muslimanima!” Muavija je odgovorio: ”Allah ti se smilovao, Ebu Zere, zar mi nismo Allahovi robovi i zar sve što je na dunjaluku nije Njegovo vlasništvo i zar Njemu ni pripada odredba?!” Ebu Zer je ljutito rekao: ”Nemoj ti meni to govoriti!” Muavija je onda, sa potpunom blagošću i smirenošću, rekao: ”Dobro, ja ne mogu reći da imetak nije Allahovo vlasništvo, ali zato mogu govoriti da imetak kao Allahovo vlasništvo pripada muslimanima.”

Mi razumijemo ovu skromnost i odricanje Ebu Zera, r.a., i njegovu čežnju za Ahiretom, međutim, jedan od najučenijih ashaba, koji također nije bio bogataš i koji je živio vrlo skromno, Abdullah ibn Omer, govorio je: ”Ono na što se daje zekat ne može se smatrati gomilanjem imetka.”

Šerijatsko pravilo je da ne postoji granica bogatstva u islamu i musliman može da posjeduje koliko god hoće imetka i treba se truditi, ako može, da ga ima što više, ali pod uvjetom da je taj imetak halal i da ga troši u halal svrhe i da na njega daje zekat. To su tri uvjeta za bogataše i njihovo bogatstvo, ništa više.

Muhammed, s.a.v.s., je bio mnogo skromniji i pobožniji od Ebu Zera, r.a., spavao je na hasuri od grana tako da su mu ostajali tragovi palminih grana na tijelu. Zbog gladi je vezao kamen za stomak; po mjesec dana, u nekim predajama po dva mjeseca, nije se palila vatra na njegovom ognjištu. Slično stanje je bilo i kod Ebu Bekra i Omera te drugih ashaba. I da je Poslanik, s.a.v.s., htio, kako dolazi u hadisu, Allah bi mu brdo Uhud pretvorio u zlato. Međutim, pored svega toga, Poslanik, s.a.v.s., nije podsticao ashabe na takvu vrstu odricanja od dunjaluku niti je spriječio Ebu Bekra i ostale ashabe da stiču bogatstvo. Jer, niko ne može poreći i negirati vrijednost i korist za islam i muslimane od bogatstva koje su posjedovali Osman, r.a., Ebu Bekr, r.a., Abdurahman ibn Avf, r.a., i drugi ashabi. Njihov imetak je bio istinska pomoć za da'vu, za džihad i za siromašne muslimane.

Što se tiče Ebu Zerovog odlaska u Rebzu, on se desio na sljedeći način. Naime, Ebu Zer, r.a., je, nakon što ga je Ibn Sebe’ pokušao vrbovati, došao kod Osmana, r.a., u Medinu i oni su zapodjenuli razgovor. Prvi je počeo Ebu Zer koji je Osmanu citirao hadis i riječi Poslanika, s.a.v.s., koje je uputio Ebu Zeru: ”Kada se širom Medine, sve do Sel'a (mjesto u Medini), budu podizale građevine, ti, Ebu Zere, napusti Medinu.”

Poslanik, s.a.v.s., je znao da Ebu Zer, r.a., zbog svoje skromnosti neće moć izdržati da živi u takvom mjestu i da će možda učiniti zulum i sebi i drugima.

Onda ga je Osman upitao: ”Pa šta predlažeš?” Ebu Zer je rekao: ”Želim otići u Rebzu.” Osman mu je odgovorio: ”Dobro, ako želiš onda učini to.”

Dakle, Ebu Zer je sâm predložio odlazak iz Medine, a halifa Osman, r.a., se samo složio s njegovim prijedlogom.

Druga je stvar što su šiije i ovaj slučaj na svoj način protumačili i interpretirali i potkrijepili ga apokrifnim predajama i izmišljotinama. Međutim, sve njihove izmišljotine padaju u vodu pred riječima Ebu Zerove supruge koja je kazala: ”Tako mi Allaha, nije Osman protjerao Ebu Zera, već mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Kada se širom Medine, sve do Sel'a, budu podizale građevine, ti je napusti.”’ (Iza belegal-bunyan Es-Sel'a, fahrudž minha!)

Ovu predaju prenosi Abdullah ibn Samit, a bilježi je Hakim i kaže da je vjerodostojna po uvjetima Buharije i Muslima. Sa tom ocjenom se slaže i imam Zehebi.

Osim toga, kada je Ebu Zer želio da napusti Medinu, Osman mu je dao devu i dvojicu sluga i odredio mu imetak iz državne blagajne. I poznato je da je nakon toga Ebu Zer, r.a., redovno posjećivao Medinu, a da je bio protjeran ne bi to mogao činiti. Zatim, Rebza nije nikakvo pustinjsko mjesto, već je, kako ju je opisao El-Hamevi: ”Najljepše mjesto na putu između Medine i Mekke.” Od Medine je udaljena svega tri milje, bila je nastanjena i u njoj je bio mesdžid, što znači da Ebu Zer nije tu sâm živio, da jeste ne bi mu trebala džamija.

U predaji koju je zabilježio Ibn Haldun u svojoj Mukaddimi (2/139.), spomenut je također razgovor između Ebu Zera i Osmana. Razgovor je tekao ovako.

Osman: ”Ebu Zere, ne možemo ljude tjerati na isposništvo, a moja obaveza je da među njima sudim po Allahovom zakonu i da ih podstičem na umjerenost.”

Ebu Zer: ”Nismo zadovoljni bogatašima sve dok ne budu činili dobro, dok ne budu lijepo postupali prema komšijama i braći i dok ne budu održavali rodbinske veze.”

Sa njima je bio i Ka'bul-Ahbar, poznati jevrej koji je primio islam, pa je rekao: ”Sve dok ljudi budu izvršavali farzove oni na taj način izvršavaju svoje dužnosti.”

Tada ga je Ebu Zer udario i rekao: ”Šuti ti, židovkin sine! Šta ti znaš o ovome?!”

Nakon toga, Osman, r.a., je tražio od Ka'ba da halali i oprosti Ebu Zeru tu grubost i nesmotrenost  i on je to učinio.

Protjerivanje ashaba Ebu Derde, r.a., iz Šama

Smutljivci su prigovarali Osmanu i to da je protjerao Ebu Derdu iz Šama, a on je bio kadija u Šamu i to baš u vrijeme fitne. Zanimljivo je da ovaj događaj ne bilježe šiije u svojim izvorima, jer je Ebu Derda po njima ashab koji je nakon Poslanika, s.a.v.s., skrenuo sa Pravog puta kao i drugi ashabi.

Istina je da je on bio kadija u Šamu, ali je istina i da je bio vrlo strog u suđenju, do te mjere da ga mnogi porede sa Omerom, r.a. On nije pristajao na kompromis sa bilo kime kada je bilo riječi o Allahovom pravu. Osim toga, kada se obraćao stanovnicima Šama, bio je to žestok govor, pun prijekora i osuda. Stanovnici Šama to nisu voljeli, posebno zbog toga što se namjesnik nije tako ponašao. Muavija je bio sušta suprotnost Ebu Derdi. Pošto su žalbe bile učestale, Osman je odlučio da smijeni Ebu Derdu i on je, nakon razgovora sa halifom, sâm pristao na to. Odlučio se nakon toga vratiti u Medinu da bude na usluzi halifi Osmanu, r.a.

(Nastavit će se)

I dio:  Doći će vrijeme u kojem ćete poželjeti kupiti smrt ako bi bila na prodaju