Piše: Safet Kadić
Avaz laže, glasio je jedan transparent koji je prije desetak godina, na prelomu milenija, nosio okačen o vrat jedan čovjek, idući gori-doli duž glavne sarajevske saobraćajnice u Neđarićima, naspram razrušene zgrade predratnog “Oslobođenja”, u koju se već bio uselio i “Avaz”. Mogli su ga viditi svi oni koji su automobilom ili tramvajem sa zapadne strane, iz pravca Ilidže i Stupa, ulazili u grad, kao što sam ga vidio i ja. Mene je novinarska znatiželja navela da dođem mahsuz do njega i razaznam o čemu se radi. Predstavio se kao prevareni čovjek iz Tomislavgrada, nekadašnjeg Duvna, koji je trebao doći u Sarajevo na ljekarsku komisiju, ali mu je taj put propao zbog pogrešno objavljenog autobuskog reda vožnje u “Dnevnom avazu”, tražeći da mu “Avaz” nadoknadi učinjenu šćetu (umjesto šćeta, “Dnevni avaz” bi napisao uštrb). Sutradan sam pogledao informaciju koju je objavio “Dnevni avaz” o tom događaju i ostao konsterniran bezočnom laži. Pisalo je da je neki nevoljnik pokušao silom ući u prostorije lista “Oslobođenje”, uzvikujući “Oslobođenje laže!”, da bi dobio novac koji mu oni navodno duguju, ali oni se na to oglušuju. Da im ne bi smetao u poslu, priskočili su mu u pomoć “velikodušni” avazovci iz susjednih prostorija, humanitarno skupili nešto novca i uputili da ide odakle je došao.
Ova davna epizoda pala mi je na pamet kada sam nedavno na televiziji vidio glavnog urednika ovoga lista kako u Mostaru uručuje povelju “ličnosti godine” eresovoj premijerki, koju joj dodjeljuje “Večernji list” iz susjedne Hrvatske i kako podanički skakuće oko nje.
Srbija u budućnosti Vučićeve prošlosti
Ovaj list slovi kao glavni eksponent hrvatske tuđman-bobanovske imperijalne i pokrovitelj herceg-bosanske separatističke politike kojom se u miru promoviše hrvatski ekskluzivitet u BiH, nasuprot bosanskom multikulturalnom družtvu i podpuno ignorišu i eliminiraju Bošnjaci po matrici cvetković-mačekovskog dogovora o podjeli BiH. Tako se “Avaz” podanički podlaže već uveliko ostvarenoj stranoj medijskoj kolonizaciji naše zemlje. Nešto mi je govorilo da je baš on autor one gori spomenute lažne “Avazove” informacije mada sam i tada bio uvjeren, poznavajući red stvari u tom listu, da je to sve iz glave “glavnog bosa”. Kao što je iz iste glave desetak godina kasnije potekla ideja da Šešeljov podmladak Aleksandar Vučić, koji je već stasao do premijera susjedne Srbije, zemlje pokrovitelja genocida Srba nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, postane “Avazova” ličnost godine. Svima je već poznato i to da je budući srbijanski premijer još onomad sa skupštinske govornice nacistički poručivao NATO-u: Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana! Danas Vučić posredstvom bosanskih medija, preko svog ađutanta Rasima Ljajića, poručuje da će on svojim vezama pomoći da se arabski kapital investira u BiH. Ako je Bosna spala na to, onda nam, zaista, treba staratelj i tutor, a to bi mogao biti baš on, na šta tipuje “Avazova” ličnost godine. Avaz se utrkuje s drugima da obznani da je nakon izbora u Srbiji i pobjedom Vučića Srbija izabrala budućnost, a ne prošlost. Da, Srbija je izborom Vučića izabrala budućnost Vučićeve prošlosti.
Dobar glas se daleko čuje, a zao još dalje, podsjeća stara bosanska poslovica! “Avaz” kao da je postao megafon srbskih interesa u BiH, i to preživile velikosrbske hegemonističko-paternalističke politike, njihov trojanski konj. Kako drugačije objasniti noseće naslove “Avazovih” izdanja, kao što je naslov na cijeloj strani jednog priloga kojim se citira poruka srbijanskog ambasadora: Srbija neće kočiti reformski put BiH. Kome se upućuje takva poruka? Po kojem pravu i s kojim razlogom bi trebala kočiti Bosnu zemlja koja je bila sponzor genocida nad temeljnim bosanskim narodom? A i to je lažno i licemjerno, jer svojim očima vidimo kako preko svojih satelita u genocidnom entitetu blokira euroatlantske integracije BiH i kroji vanjsku politiku BiH. Ovim i sličnim porukama na sve načine se pokušava Srbija abolirati od odgovornosti za genocid, zataškati prošlost i zakamuflirati neprijateljski bekgraund i osvajački ciljevi te politike u smislu: nikom ništa, idemo dalje! Kao da je otudašnja politika pomorila u Bosni neke virtualne figure iz video-igara, a ne žive ljude i sve njihove svjetove. Kao da nije ostavila trajne traume ne samo na srodnicima poubijanih, nego na svim preživilim Bošnjacima i njihovim tek rođenim potomcima. “Dnevni avaz” i u pogledu književnojezičke politike slijedi takvu prosrbsku orijentaciju kao da ne djeluje u Bosni koja ima svoj jezički izraz i svoju standardnojezičku normu. Da bi se uvjerili u to, dovoljno je uzeti samo nekoliko en passant zabilježenih primjera, u ad hoc iztraživanju metodom slučajnog uzorka, u svega nekoliko osobina koje vidno markiraju bošnjački izraz u pogledu fonetsko-fonoložke strukture, i to po maksimalno objektivnom pristupu zasnovanom na triplicitnoj relaciji: narodni jezik (organski idiom) – normirani književni jezik (standardnojezički idiom) – medijska praksa.
Avazov naslov Milionske zarade nauštrb fondova običan svijet uobće nije razumio, jer je riječ uštrb čisti srbizam naslijeđen iz crkvenoslavenskog, a znači šćeta/šteta, kvar, gubitak, ali ga, čak, i predratni srbski riječnici obilježavaju kao arhaizam. Bošnjacima se ovaj izraz čini stranim i po tome što sadrži dvoglas št kao fonemu u riječima, u kojima na istom mjestu u bošnjačkim narodnim govorima fungira fonema šć. Kako stoji u Srpskom pravopisu iz 1995. godine, „srpskom izrazu su svojstveni oblici sa št, koji su preuzeti iz ćirilometodskog (staroslovenskog i srpskoslovenskog) nasleđa”. Nasuprot tome, bošnjačkom izrazu su svojstveni oblici sa šć na istoj poziciji u riječima. Tako, primjerice, bošnjačke riječi: išče (: iskati), šćap, šćene, ušćap, gušćer, alterniraju srbske: ište, štap, štene, uštap, gušter. Dok se u Bosni kaže: na šćesrce (< na išče srce), u značenju na prazan želudac, štakavci će reći: na štesrce ili podpuno deformisano: na tašte. Glasovna sekvenca šć (dvoglas i fonema) ne pripada samo korijenskoj morfemi, nego se nalazi i u brojnim sufiksalnim morfemama, kao što su: -šće, -išće, -šćina, -šćad, -šćenje, -ašćina, itd. Još dok nije bila “pukla tikva” između SDA i “Dnevnog avaza”, dok je slovio kao bošnjački medij i na toj floskuli svakodnevno ubirao harač od svojih čitalaca, firmi i institucija po cijeloj Bosni, gdje su Bošnjaci imali vlast, ovaj list se bezskrupulozno uključio čak i u krivotvorenje, odnosno štakaviziranje, zapravo srbiziranje, izvornih bosanskih naziva mjesta – toponima. Zar treba podsjećati na obćepoznatu činjenicu da jezička baština, pohranjena u toponimima kao sedimentiranim jezičkim spomenicima, najizvornije svjedoči o postojanju jednog naroda na svojoj rodnoj grudi. To je nezamjenjivi biljeg obitavanja u svojoj postojbini i neraskidiva veza sa rodnom zemljom. Jer toponimi su najizvorniji i najpouzdaniji izraz duha, identiteta, tradicije i kontinuiteta jedne društvene zajednice. U toponimima je sadržana i sačuvana ona supstanca duha izvornog domicilnog stanovništva, koja čuva šifru njihovog identiteta i civilizacijski kod njihova postojanja. Bosanski toponimi i drugi geografski nazivi su supstanca bosanskog duha i jezika, sedimentiranih na zemlji Bosni. Ako je jezik rodno mjesto duha, onda su toponimi njegovi spomenici.
Avazovi srbizmi
Falsifikovanjem imena zeničkog naselja Gradišće u Gradište te visočkog mjesta Okolišće u Okolište ovaj list je prevršio svaku mjeru. Umjesto da izpravi grešku, na koju mu je dobronamjerno skrenuta pažnja, glavni urednik toga lista podvaljuje da su ti oblici “preneseni u formi koja se službeno koristi” i čak optužio “lokalne vlasti Zenice i Visokog” za to. I dok su “lokalne vlasti Zenice” šutile, ovo je odlučno demantovao tadašnji transparentni načelnik općine Visoko Munir Alibegović, pozivajući se na zakon iz 1986. godine kojim je to regulisano. Nije ni mogao drugčije postupiti, jer su svi toponimi u visočkom kraju, koje je zabilježio i srbski kraljevski etnograf, Milenko S. Filipović, još prije stitinjak godina, izključivo šćakavski: Okolišće, Selišće, Šćit, Igrišće, Mostišće, Vignjišće, Podrašće, Guvnišća, Bojišća, Bogošće, Vinišće, Pišćetovo brdo, Bašćica, Korišćak, Repišće, Koprivišće, Šćitari, Broćišća, Papratišće, Krušćica. Ovaj i drugi mediji slično postupaju i sa nazivom površinskog kopa kakanjskog rudnika Vrtlišće, otkrivenom prije četrdesetak godina na mjestu zbrisanog sela istog imena, koje se u medijima sistematski pokršćava u Vrtlište. Bivši kakanjski načelnik Mensur Jašarspahić je upozoren na to, ali ništa nije poduzeo. Čak se ovaj ‘pokršćeni’ naziv Vrtlište koristi u općinskoj administraciji, u što se svako može uvjeriti ako posjeti ured geometara, gdje se na zidu nabrajaju mjesta koja spadaju u područnu nadležnost pojedinih geometara. Tako ova općina suicidno daje za pravo navedenom listu. Zapravo, slijedi taj list kao zvanični organ vladajuće partije.
I u pogledu upotrebe glasa h “Avaz” slijedi srbski narodni izraz kojemu su svojstveni oblici bez h. Svako bi se naježio nad “Avazovim” naslovom Svatovske ma'rame na dženazi (umjesto mahrame), a začudio nad nadnaslovom da je Zenička manekenka otputovala u Pečuj, prema srbskom pravopisu, a ne Pečuh, prema bošnjačkoj tradiciji. (En passant: U Pečuhu je, pored ostalog, živio i umro čuveni bošnjački historičar iz 16. stoljeća Ibrahim Alajbegović Pečuhija, kome je tadašnji budimski beglerbeg Ferhat-paša Sokolović, osnivač Banjaluke, bio tetak po očevoj strani. Alajbegovići su, inače, potomci stare bosanske srednjevjekovne vlastelinske porodice sa prostora Zgošće, čiji potomci i danas tu žive.) Dok u tom listu stoji naslov: Lopovi odnijeli stolarsku mašinu za rezanje i ‘oblanje, čovjek iz naroda, kao što je Enver Mešić, načelnik Odjela krim-policije PU Kalesija, prirodno će, narodski, reći: Tu je i hoblarica… U “Avazovim” križaljkama redovno je ma'na (umjesto mahana), tar'ana (umjesto tarhana), riječi čoja i ‘ajvar prisijecaju se (ukršćaju) na slovu j, prema srbskom izrazu, umjesto na slovu h, prema bošnjačkom izrazu čoha i hajvar. “Avaz” i u prevodu naziva jednog stranog filma koristi gluvističku verziju: Gluva svadba, umjesto Gluha svadba. Možda ih je ponio naziv romana Branka Ćopića Gluvi barut, po kojem je Nenad Dizdarević pred sami rat snimio istoimeni film. Za ove boljke, izgleda, “Avazu” nema iladža kad jedan sportski novinar napiše: Od ovakve pobjede nije bilo boljeg načina da se još jednom me'lemom namaže rana… (umjesto mehlemom).
U pogledu ijekavizma, ovaj list, umjesto njegovanja bosanskih narodnih oblika koji čuvaju ikavsku tradiciju, razvija, čak, suprotnu tendenciju stvaranja hiperijekavizama kao što je u njegovom naslovu Janu pretukla Nijemica, a u intervjuu sa Dinom Merlinom, nakon premijernog izvođenja pjesme koja je zastupala BiH u takmičenju za pjesmu Eurovizije, jedna novinarka je napisala podpuno nepravilan oblik po svim sh. pravopisima i gramatikama: Svaki diplomata pozavidjeo bi Dini na ovom odgovoru. (Gore od ovoga je samo postupak lokalnih vlasti Zenice koje su napravile suicidnu diverziju prema Kulinovom Velikom sudiji Gradiši iz zeničkog Gradišća: prvo su ga ijekavizirale u Gradješa, a potom jotovale u Građeša, bez ikakvog utemeljenja, čak protiv zdrave pameti. Ni to im nije bilo dovoljno, nego su jednu zeničku ulicu prozvale tako nagrđenim imenom. To je čisti neprijateljski gest, kojim se potire vlastiti identitet, vlastito biće.) Jedan zaštićeni svjedok Hažkog tužilaštva protiv Radovana Karadžića, koji je preživio strijeljanje hiljadu Bošnjaka u Kravicama, svjedočeći o logorskim patnjama kroz koje je ranije prošao i zlostavljanju obtuženika koje je činio jedan zločinac, upotrijebio je izvorni narodni oblik sikira: Donosio je krvavu sikiru da nam pokaže šta rade sa zatvorenicima. I majstor Salko iz Piskavice u sjeveroistočnoj Bosni objašnjava jednom televizijskom ljubopitcu: Ovo je sìkira. Tu riječ će ovaj list ijekavizirati u jednom naslovu sa nevjerovatnom igrom riječi i morbidnim asocijacijama iz podzemlja te jezički neinventivnim zvukovnim analogijama: Sjekira je moj sekjuriti. Za ovakve nesuvisle semantičke analogije, zasnovane na zvukovnim asocijacijama, stari Latini su imali efektan paradoks: caneo non canedo (pas po tome što ne pjeva). A u ijekavskoj Banjaluci je zabilježen čak i patronim Sikiraš. Ako bi se hotio zaposliti u “Avazov” sekjuriti morao bi promijeniti prezime u Sjekiraš. Čak i takve nebuloze su ništa prema onome kako je ovaj list krajnje neprofesionalno i civilizacijski nedopustivo oskrnavio patronim čuvenog gvardijana fojničkog samostana iz 15. stoljeća fra. Angela Zvizdovića ijekaviziravši ga u Anđel Zvjezdović. Taj list će bezobzirno ijekavizirati sve živo. U svojoj (pomodarskoj) ijekavskoj revnosti ide čak u krajnjost: prije će upotrijebiti e i gdje ne treba, nego i gdje treba. Dok u tom listu stoji ekavski naslov:Potpuno sazreo pisac, dotle će jedan kulturni poslenik iz Bihaća na televiziji sasvim prirodno kazati: Smatram da je sazrilo vrijeme. Prije nekoliko sedmica i popularni voditelj TV-bingoshowa, Hazim Begagić, u jednoj prilici vrlo jasno i pravilno reče: Sàzrīvā situacija. Ovo je značajno napomeniti, jer su povijestno svi ikavci štokavci na Balkanu – etnički Bošnjaci.
Za razliku od izvornih govornika i izvornog bosanskog jezičkog naslijeđa, kao što je, na primjer, Radovan Palavestra, načelnik Opštine Istočni Mostar, koji je povodom prošlogodišnjih požara izjavio: Vidite da je sve izgorilo, “Dnevni avaz” upotrebljava ijekavske oblike glagola goriti: Gorjelo potkrovlje kuće Mustafe Šabića” ili: Gorjela Baščaršija. Da bi u tome bio dosljedan, taj list čak falsifikuje govor izvornih govornika. Gledaoci FTV jasno su vidili i čuli kako Lutvo Fazlagić iz Kule Fazlagića kod Gacka jasno kaže da je gorilo (kao i reporter sa lica mjesta, Goran Karanović), ali ga dan kasnije “Avaz” citira u krivotvorenom, ijekaviziranom obliku: Džamija je počela gorjeti.
Postoje još brojni zabilježeni primjeri iz kojih se jasno vidi da “Avaz” ne poštuje bosansko jezičko naslijeđe i da se lažno legitimira kao bošnjački list, prije bi se moglo reći da je još jedna srbsko-hrvatska podvala za izpiranje mozga destruiranim Bošnjacima. Široj javnosti, posebno mlađim generacijama, nepoznato je kada i kako je nastao “Dnevni avaz”. Od samog nastanka za ovaj list vezuju se razne kontroverze. Ima dosta simbolike i u vremenu i načinu nastanka ove novine. Nastao je i stasao u vrijeme najveće (ratne) nesreće (praktično na nesreći) bošnjačkog naroda, neposredno nakon srebreničkog genocida 1995. godine. “Dnevni avaz” je formalno nastao iz nešto ranije pokrenutog i gotovo nepoznatog sedmičnog lista velikog formata “Bošnjački avaz”, bez ikakve infrastrukture, pa je stvarno nastao otimanjem tuđe i uništavanjem već postojećeg dnevnog lista “Večernje novine”, sa polustoljetnom tradicijom najtiražnijeg dnevnog lista u BiH. Perfidno je već je bila pušćena krilatica da su, navodno, najbrojniji predratni dioničari “Večernjih” bili Srbi. Izvršen je klasični puč uz pomoć “trojanskog konja”. U novinarskim krugovima se pričalo da je sve počelo od onog miliona (ili dva), dobijenog od SDA, pa je od tih para “utemeljitelj”, navodno, podmitio tadašnjeg glavnog urednika “Večernjih novina” Fetu Ramovića da za pare prevede urednike i novinare da prave novi list. Tako je jednog dana ista urednička i novinarska ekipa od četrdesetak ljudi, na čelu sa glavnim urednikom, umjesto u “Večernje novine”, u Pruščakovoj ulici u centru grada, otišla u, za tu priliku adaptirani, predratni Dom kulture “Vaso Pelagić” u sarajevskom naselju Grbavica i napravila novu novinu koja je sutradan ugledala svjetlo dana pod imenom “Dnevni avaz”. Preslikao je i osnovni koncept “Večernjaka”, što nije bilo nimalo teško, jer su ga stvarali upravo njegovi novinari i urednici. Ostali zaposlenici obezglavljenih “Večernjih”, koji su cijeli rat, goli i bosi, gladni i žedni, profesionalno pravili i distribuirali novinu, ostavljeni su na milost i nemilost zle postratne sudbine.
Od samog osnivanja “Avaz” se etablirao kao glavna poluga esdeaovske vlasti i kao takav nametnuo kao vodeći medij, meljući sve pred sobom. Kao dnevni bilten vodeće bošnjačke partije, glumio je glavnog zaštitnika bošnjačkog naroda i njegovih interesa. U medijski pa potom i u politički diskurs unio je makijavelističku beskrupuloznost. Ni ime mu nije izvorno iz bosanskog jezika, nego posvojenica iz turskog, čime se želilo providno podilaziti i Bošnjacima i Turcima. Ali i tu je nešto pobrkano. Ovaj naziv bi se mogao odnositi na audio-vizuelni medij, a ne štampani, jer avaz u turskom znači (ljudski) glas, a ne vijest, što je u osnovi novinarstva. Za tu riječ, ako je hotio uzeti iz turskog, adekvatna bi bila riječ haber, što upravo znači vijest. (Turski list sa tim imenom odavno izlazi u Istanbulu, naravno na turskom jeziku.)
Iz svega rečenog i mnogo više nerečenog lahko se može zaključiti u čije gajde puše ovo nekadašnje esdeaovsko medijsko čedo, za koje mnogi smatraju da je stasalo na korupciji, bezskrupuloznom uništavanju drugih, otimanju tuđeg i lažnom zaklinjanju u Bosnu, koju sve te godine parazitski siše i lešinarski pustoši na isti način kao i nenarodna vlast koju je on do jučer koruptivno uzdizao, a danas osvetnički gazi. Najkoruptivniji potez, koji će ući u anale svjetskog sindikalnog organizovanja je svakako potez ministra sigurnosti, kao ekskluzivnog državnog funkcionera, koji svoju plaću poslodavca ustupa zaposlenicima i sindikatu tog ministarstva kao sindikalnu članarinu. To je aksiom mita i korupcije! To ni Engels, kao “radnička majka” i marksista (iako industrijalac), nije uradio! Umjesto ionako preplaćenih državnih činovnika, ako se baš želio izkazati takav merhametli humanitarac, mnogo korisnije je bilo te pare investirati u sindikalno organizovanje zaposlenih u njegovoj medijskoj kući, ali i to bi bila korupcija pa bi najbolje došle kao stipendija desetini najtalentovaniojih studenata, koji bi poslije dizali ovu zemlju iz pepela.
Nepostojanje svijesti o značaju medija i ksenofobično ignorisanje ovoga nezamjenjivog resursa moderne civilizacije Bošnjacima i njihovim dugogodišnjim jalovim nosiocima vlasti svakodnevno se obija o glavu, a prijeti i da im dođe glave! Svaka ozbiljna analiza bi pokazala da je krahu bošnjačke državotvorne politike, osim prihvaćanja podijeljenosti zemlje, privatizacijske pljačke državnih resursa, korupcije i nepotizma i općeg osiromašenja družtva, “kumovao” i rigidan odnos prema medijima, bez kojih se u savremenom dobu ne može ostvariti nijedna društvena misija, a kamoli izgradnja države. Kao novinar i neposredni učestnik ratnih i poratnih događaja bio sam živi svjedok tih, neki bi rekli, biblijskih lutanja. Ako je i postojao autentični bošnjački avaz, on je odavno umuknuo, a Bošnjaci kao da su (ponovo) zalutali na društveno-povijestnoj vjetrometini. Pravu paradigmu toga stanja čini upravo ta bošnjačka himera, zvana “Avaz” mada se sam svojim amblemom predstavlja kao zmaj, istina u stilizaciji nekog priučenog dizajnera, pa više nalikuje vjeverici, nego zmaju!
Pare kvare insana, a nemanje ih još više, gorko bi jeknuo bosanski narod nakon svega.
Čiji krmci jedu trule muve
U sklopu sve agresivnije antibošnjačke propagande nedavno je na facebooku zabilježen nevjerovatan antibosanski izpad i nezabilježena podvala i provokacija, očito iz neke ekstremne srbsko-hrvatske šovinističke kuhinje, jer ih odkriva upravo njihov jezik koji podmeću Bošnjacima. Dužan sam zamoliti čitaoce da mi halale što moram citirati u originalu ovaj primitivni vokabular i vulgarizme najgore vrste da bi se vidilo do kojeg kala u svojoj mržnji oni pokušavaju srozati Bošnjake. Jedna ljudska kreatura na svom profilu je postavila očito preuzeti post pod naslovom „Bosanska poezija” i svojim dometkom „I to ljubavna”. Da normalnom čovjeku pamet stane!
Vjetar duva,
šljive otpadaju
trule šljive muve spopadaju.
Krmci jedu da ne propadaju,
tvoje mi se oči dopadaju.
Tvoje oči ko farovi Fiće,
ti si moje omiljeno biće.
Sunce je ra…..ilo svoje zrake,
vrapci se deru ko konji,
mene piči depresija,
u duši mi opsesija,
j… m…. ako te ne volim!
Svakome je jasno da nijedan Bošnjak iz naroda nikada ne bi rekao duva, nego puše ili duha, nikad trule, nego truhle, nikad muve, nego muhe, a krmka nikad ne bi ni spomenuli, ako se ne spremaju u lov na tog odvratnog i nasrtljivog divijeg napastnika. Poznato je da su „srpskom izrazu svojstveni oblici bez h, koji su preuzeti iz Mušicki-Karadžićevog nasleđa”, koji su „hjeru (glas h) davno očitali parastos i od tada mogu slobodno pisati ristos, duovnik, oću, ora, kožu, itd. kao što naše komšije i govore.” (Izvorno je: Hristos, duhovnik, hoću, orah, kožuh)
Ostali dio teksta nedolično je i pročitati, a kamoli komentirati.
