Autor: Sean Yom
Kako američko-izraelsko-saudijski savez počinje dominirati u regionalnoj politici, jordanski geopolitički svijet se okrenuo naopačke.
U decembru 2004. godine, jordanski kralj Abdullah najavio je nastupanje moderne sektaške ere upozorivši SAD i arapske saveznike na „šiijski polumjesec”, nemilosrdni sektaški rat koji će povesti iranski režim protiv sunija na Bliskom istoku za dominaciju u regiji.
Ta procjena se ispunila, s posljedičnim nastankom sunijsko-arapske koalicije koja donosi novi val napetosti i sukoba s Iranom. Ipak, prije dvije sedmice kralj Abdullah šokirao je mnoge rukujući se s šiijskim neprijateljem na kojeg je upozoravao. Njegov sastanak sa iranskim predsjednikom Hasanom Rohanijem tokom samita Organizacije islamske saradnje u Istanbulu jedva da se spominje u jordanskoj štampi.
Historijski kontekst
Ovo je značajno iz istog razloga iz kojeg je bilo kontroverzno i to da se kralj Abdullah odbio rukovati sa saudijskim prijestolonasljednikom Muhammadom ibn Selmanom (MBS) tokom aprilskog samita Arapske lige.
Jordanski geopolitički svijet okrenuo se naglavačke od 2016. godine, otkak regionalnom politikom počinje dominirati američko-izraelsko-saudijska osovina. U ovom novom poretku nema mjesta za Jordan, koji je zato primoran da traži nove saveznike kako bi opstao na političkoj pozornici.
Zvuči okrutno ironično pomisao da bi najstariji kritičar „šiijskog polumjeseca“ mogao postati njegov najnoviji prijatelj.
Reegionalna pozicija Jordana izvire iz historijskog konteksta: dok se većina zemalja nada vlastitom napretku, Jordan je sretan što uspjeva opstati.
Jordan je nezavisnost stekao prije sedamdeset godina i zemlja je bez resursa u konfliktnoj regiji, bez prirodnih resursa i s društvenom zajednicom kojoj je vladarska dinastija uvezena sa strane i nametnuta (potomka mekanskog šerifa britanske kolonijalne vlasti su nametnule kao kralja). Jedina prednost Jordana je lokacija na kojoj je smješten: graniči sa Izraelom, a povezuje zemlje islamskog mašrika sa Arapskim zaljevom.
Jordansko vođstvo naučilo je da živi na ambicijama SAD-a i regionalnih sila, kojima je bila potrebna stabilna klijentska država za potrebe praćenja kriznih situacija i izvođenje intervencija. Zauzvrat, Jordan je dobiojao ekonomsku pomoć, oružje i zaštitu potrebnu za stabilnu ekonomiju, održavanje vojske i izgradnju funkcionalnih državnih institucija.
Imperativ opstanaka objašnjava velike promjene u jordanskoj vanjskoj politici od mirovnog sporazuma 1994. godine s Izraelom, otkada postaje antiiranski alarm u regiji. Desetljećima je to, također, značilo da je Jordan bio temelj regionalne stabilnosti – partner izraelsko-palestinskog mira, glas sunijsko-arapske koalicije i čvrsti američki saveznik.
Blizina je također omogućila da Jordan bude glavna baza iz koje se vodi borba protiv ISIL-a u Siriji i Iraku. Obamina administracija je znala cijeniti ovu vjernu službu te je Jordan između 2011. i 2017. godine dobijao u prosjeku 1,2 milijarde dolara godišnje ekonomske i vojne pomoći od SAD-a, uz znatna financijska sredstva iz zaljevskih zemalja.
Ova strategija zasnivala se na pretpostavci da je Jordan neophodan za riješavanje izraelsko-palestinske krize. To više nije slučaj otkako je na snazi novi trilateralni pakt između SAD-a, Izraela i Saudijske Arabije. Muhammed ibn Selman, Trumpova administracija i izraelski premijer Benjamin Netanyahu – svi jordanski saveznici na papiru – imaju istu sektašku retoriku kao nekada jordanski kralj Abdullah. Međutim, njihova zajednička vizija udaljava Aman od centra prema periferiji regionalne jednačine preokretanjem palestinskog pitanja i sijanjem neodrživih sukoba.
Novo „normalno“
Prvo, kao što je jerusalemska polemika pokazala, američko-izraelsko-saudijska osovina ima sve u svojim rukama, ali je ubila rješenje na temelju formiranja dvije države, čime je Izraelu omogućeno da sam diktira sudbinu Palestinaca. To egzistencijalno ugrožava Jordan. Dvije trećine jordanskog stanovništva su Palestinci, a iako su većina jordanski državljani, bolne rasprave o nacionalnosti i porijeklu evociraju sjećanja na građanski rat 1970. godine (kad je jordanska vojska povela rat protiv palestinske gerile u brojnim gradovima širom zemlje), što je još uvijek tabutema u jordanskom društvu.
Od Sporazuma iz Osla, monarhija je posredovala u izraelsko-palestinskim odnosima s pretpostavkom da će biti formirana nezavisna palestinska država. Jordansko vođstvo je bilo uvjereno da će pravo na povratak redefinirati jordansko državljanstvo i uvjeriti mnoge Palestince da odu, prekidajući fantaziju Likud partije o Jordanu kao „alternativnoj domovini” za Palestince.
Američko premiještanje ambasade u Jerusalem uništilo je taj cilj, stavljajući jordansku vladajuću dinastiju pod ogroman pritisak. Javno mnijenje, kivno još od jula 2017. kada su dvojica Jordanaca ubijena pucnjevima iz izraelske ambasade u Amanu, sada vidi monarhiju kao nesposobnu da štiti i osigura vlastito dvorište. To može biti istina, ali nije da nisu pokušali.
Kralj Abdullah je 2017. Četiri puta posjetio Washington podsjećajući Trumpovu administraciju na dugogodišnju lojalnosti Jordana i Hašemitsko skrbništva nad jerusalemskim svetim mjestima. Ali, ništa nije postigao.
Jordanski kralj pokazao je svoju ljutnju kada je potpredsjednik SAD Mike Pence posjetio Amman u januaru, ali nova realnost je neizbježna.
U svakom slučaju, „pogodba stoljeća” dolazi, a prema njegovim američko-izraelsko-saudijske arhitektima za Jordan nema mjesta.
Jordan se opire, MBS uzvraća
Jordan gubi i na drugom frontu: Saudijska Arabija degradirala je Jordan na ljestvici geopolitičke hijerarhije. Od arapskog proljeća, Kairo, Damask i Bagdad – tradicionalni centri panarapske politike i islamske civilizacije – su u konstantnim sukobima i stagnaciji. Rijad sada drži ravnotežu snaga i vrši pritisak na one koji imaju alternativne ideje o regionalnoj stabilnosti. Najeklatantniji primjer za to je embargo nametnut Kataru, ali Jordan je također bio na meti.
Jordan je vrlo rano poželio da zaplovi na novim zaljevskim vjetrovima, čak je tokom arapskog proljeća razmišljao o pristupanju Vijeću za saradnju zaljevskih zemalja. Međutim, u političkoj viziji Muhammeda ibn Selmana Jordan nije ništa više od mlađeg podređenog u najboljem slučaju, što je pobudilo jordansko opiranje saudijskom nametanju i, posljedično, pokrenulo saudijsku odmazdu.
Naprimjer, nakon što je kralj Abdullah u decembru posjetio Saudijsku Arabiju u vezi Jerusalema, saudijske vlasti uhapsile su jordansko-palestinskog biznismena Sabiha al Masrija, čija Arapska banka je vrh finasijske piramide u Jordanu. Na ovaj potez zastrašivanja, Aman je odgovorio smjenom trojice bliskih rođaka kralja Abdullaha iz jordanske vojske zbog povezanosti sa „saudijskim kontaktima“. U februaru je Saudijska Arabija i dalje odbijajala da isplati 250 miliona dolara obećane pomoći Jordanu, nakon što je Abdullah odbio najnovije molbu princa Selmana da ne učestvuje na prošlomjesečnom samitu OIC-a u vezi Palestine.
Jordanski interesi su najviše ignorirani u vezi Sirije. Jordan se naporno trudio da održi stabilan status quo u odnosu prema Asadovom režimu, dok trilateralna osovina zagovara vojne intervencije, posebno protiv iranskih snaga. Za razliku od borbe protiv ISIL-a, u kojoj je Aman sa zadovoljstvom učestvovao i pomogao da bude uništen, Asadov režim ne ugrožava jordansku stabilnost. Ipak, sukob u Siriji loše utječe na ekonomsku situaciju u Jordanu koji je primio oko milion sirijskih izbjeglica. Jordan je, stoga, mirno posegnuo za Asadom u proteklih godinu dana, šaljući kraljevske izaslanike i obavještajne dužnosnike u Damask kako bi se pripremio teren za normalizaciju odnosa. U ovom zadatku Rusija je pokazala daleko više pomoći od SAD-a.
Regresije i rekalibracija
Ove geopolitičke inverzije Jordana su opasne, ali možda i neminovne. Jordan svoju važnost nikad nije temeljio na veličini i moći, nego na sposobnosti da uvjeri moćne saveznike da može pomoći u zaštiti njihovih interesa.
No, vođstvo SAD-a, Izraela i Saudijske Arabije više ne vidi Aman kao centar njihovih interesa, to jednostavo može biti samo regresija i vraćanje u prirodno stanje siromašne kraljevine prepuštene na milost i nemilost velikim silama. Takva regresija potaknula je jordansko vođstvo na rekalibraciju svoje vanjske politike. Rukovanje jordanskog kralja sa iranskim predsjednikom na samitu OIC-a možda je najava dramatične promjene u narednoj godini, promjene koja dovodi u pitanje regionalni poredak koji nameće trojna osovina koja je odbacila Jordan daleko od sebe. Ne samo da može doći do toga da Jordan uspostavi dobre odnose sa Iranom, nego i da potpuno normalizira odnose sa Asadovim režimom, da se nastavi snažno protiviti ideji da Jeruzalem postane glavni grad Izraela, da stane na stranu s Katarom protiv njegovog embarga, te osigura nove „mušterije“ poput Turske. Takva strategija neće učiniti kraljevinu utjecajnijom, ali će joj osigurati opstanak – a to je jedino važno, posebno u svjetlu nedavnih socijalnih nemira.
– Sean Jom je profesor političkih znanosti na Temple Universityju i viši saradnik na Middle East programme at the Foreign Policy Research Institute. Autor je nekoliko knjiga.
Preveo: Abdullah Nasup
