Velikohrvatske laži

675

Piše: Sead Zubanović

Mak Dizdar je hrvatski pjesnik, „Asanaginica“ je hrvatska narodna pjesma jer se grad Klis u kome je ona nastala, nalazi u Hrvatskoj, Njegoševa i Andrićeva djela su dobronamjerna u odnosu na Bošnjake i glupost je pomisliti da je i jedan život, za vrijeme oružane agresije na BiH, ugašen kao rezultat njihove književnosti, stećci su „jednakopravno“  hrvatski, srpski, cnogorski i bosanski. . .  Naprijed navedeno je jedan mali dio iz arsenala velikohrvatskih laži kojima nas ovih dana bombarduju pripadnici te nacije, počev od Predsjednice susjedne države Kolinde Grabar-Kitarović do, sada velikohrvatskih, književnika Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića. Uz otvorene prijetnje domicilnih hrvatskih političara, Dragana Čovića i Bože Ljubića, da će milom ili silom doći do formiranja hrvatskog kantona u Bosni, odnosno Hercegovini, ovaj krug zla se polahko nastoji zatvoriti.

A šta čini probosanska, tačnije probošnjačka, intelektualna elita da se suprotstavi ovom novom vidu agresije i ponovnom pokušaju komadanja  države BiH? Zar te mudre glave nemaju hrabrosti javno bar pokazati istorijsku kartu Bosne  iz vremena kralja Tvrtka u kojoj je Dalmacija zajedno sa Klisom, od Zadra do kraja Boke Kotorske, izuzev Dubrovnika,  kompletna bila bosanska!  Mnogo je Bošnjaka intelektualaca izrazilo svoju „sućut“ i angažovalo se oko sahrane profesora Dubravka Lovrenovića, koji je Bosni bukvalno oteo pravo na stećke, podijelivši njeno vlasništvo nad njima sa Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom!  Niti jedan od tih ljudi se, za Lovrenovićevog života, nije ni pomislio suprostaviti njegovoj mudro osmišljenoj podvali razbaštinjenja Bosne, koje je podrazumijevalo i postavljanje pa u „šahovnicu“ bojenje stećka, lociranog pred zgradom  općine u Mostaru. Već pomenutoj Predsjednici Hrvatske države, isto tako, niko nije smio reći da  Mehmedalija Mak Dizdar nije hrvatski pjesnik, kao što je ona kazala prilikom posjete BiH, nego jedan od najvećih, a po mnogima i najveći Bošnjak!  Ko će  književnike Miljenka Jergovića kao i Ivana Lovrenovića, Andrićeve zaljubljenike, „napomenuti“ da je ratni zločinac Milan Lukić na svom suđenju u Hagu, molio sudiju da pročita Andrićevu knjigu Na Drini ćuprija,  pa tek onda  donese presudu? Po Lukićevom priznanju sadržaj Andrićevog romana ga je motivisao da se sveti „Turcima“  Zbog toga  je, između ostalog u dvije kuće, u Višegradu, zatvorio pa  zapalio i na tako grozan način usmrtio preko sto pedeset bošnjačkih žena, djece i staraca! Oni sada smišljeno  brane i Njegoša, a moraju znati za njegovu naredbu iz Gorskog vijenca, o „pokrštavanja krvlju“ onih „Turaka“ koji neće da se pokrste vodom? A  „krštenje“ na takav način je u stvari genocid, klanje Bošnjaka i Bošnjakinja, kojeg nisu bile pošteđene ni trudnice! O mjestu i načinu izvšenja  tog zlodjela govori stih: Oltar pravi na kamen krvavi!

Svojevremeno  je bosansku usmenu baladu  naslova Hasanaginica uz još mnoge bosanske narodne pjesme, Vuk Karadžić prisvojio kao srpske!   Iz tog razloga  se teško oteti utisku da su sada Hrvati krenuli istim stopama Samo su zaboravili nešto veoma važno. Srbijanski opanci imaju kljun za kojeg se njihovi vlasnici drže prilikom obavljanja velike nužde. Hrvatski opanci nemaju takve završetke pa su kroz istoriju njihove stjegonoše, mnogo češće od srpskih, završavale u smradu vlastitog izmeta! A, za bošnjačku avangardu ta fiziološka potreba ne predstavlja nikakav problem. Oni su vremenom, u svom strahu od svega i svačega, naučili da je obavljaju ne skidajući pantalone!