Zašto se neki ljudi odlučuju da zagorčavaju živote drugih, iako je usrećivanje ljudi dio vlastite sreće

0

Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Na današnji dan 1978. godine neko je pokucao na vrata psihijatra i stručnjaka za suicid, dr. Jeromea Mottoa. Dr. Jerome Motto otvorio je vrata, a čovjek koji je stajao ispred vrata, rekao mu je: ”Dobro jutro, gospodine doktore, ja sam Chrisov komšija, pacijenta koji se liječio kod vas. On mi je preporučio, ako mu se nešto dogodi, da vam uručim ovo njegovo pismo. Chris je jučer počinio samoubistvo.”

Doktor je otvorio pismo u kojem je pisalo:

”Dragi dr. Motto,

Odlučio sam počiniti samoubistvo skokom sa vrha mosta Golden Gate. Odustao bih od toga samo ako bi mi se, na putu do mosta, barem jedna osoba nasmiješila u lice. Ako dobiješ ovo moje pismo, znaj da to nije niko učinio.”

Zamislite, ovaj čovjek bi još možda živio da je sreo samo jednu osobu koja će mu se nasmiješiti u lice. Bože dragi, koliko smo nekada sposobni biti neovisni od ljudi, ili se pravimo da smo neovisni, a koliko smo ponekad slabi i potrebni ljudi, čak njihovog najobičnijeg osmijeha.

Koliko je srca osvojeno samo jednom riječju i koliko je srca slomljeno samo jednom riječju?!

Koliko je osmijeha izmamljeno zbog jedne riječi i koliko je suza proliveno zbog jedne riječi?!

Mi imamo ogromnu sposobnost da naudimo drugima, ali i ogromnu sposobnost da ih usrećimo.

Ne znam zašto se neki ljudi odlučuju da zagorčavaju i uništavaju živote drugih, iako je usrećivanje ljudi dio i vlastite sreće.

Jednog dana halifa Omer ibn Hattab, r.a., obilazio je svoje podanike i vidio je jednu ženu koja je stavljala kamenje u lonac, a zatim ga miješala pokušavajući da zavara djecu koja su plakala od gladi, kako bi stekla dojam da se u loncu kuha hrana za njih. Hazreti Omer ju je upitao: ”Šta to radiš?”

Odgovorila je: ”Zavaravam djecu dok ne zaspu.”

Tada je hazreti Omer žurno otišao do državne blagajne i vratio se sa brašnom i maslom, a zatim je naložio vatru i skuhao jelo za djecu i nahranio ih svojom rukom.

Zatim se malo odmakao i posmatrao ih dok su jeli. Sluga koji je bio s njim, rekao mu je: ”Vođo pravovjernih, vrijeme je da se vratimo.” Hazreti Omer mu je rekao: ”Nipošto, dok ih ne vidim kako se smiju, kao što sam ih zatekao uplakane.”