Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Stanovnici Sabe imali su dokaz u mjestu u kome su živjeli: vrtove, zdesna i slijeva. ‘Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta!’ (15) Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, popuštanjem brana nastalu, i zamijenili im njihove vrtove drugim vrtovima s plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim. (16) Kaznili smo ih tako zato što su bili nezahvalni, a da li Mi kažnjavamo ikoga drugog do nevjernika, nezahvalnika?!” (Saba, 15.-17.)
Jesmo li se ikada zapitali kako se može dogoditi da obilje blagodati i sveopće blagostanje, u kojima ljudi godinama uživaju, u kratkom vremenu nestanu i budu zamijenjeni oskudicom i neimaštinom? Kakva je veza između čovjekovog odnosa prema Allahu, zahvalnosti na Njegovim blagodatima i njihove postojanosti?
Historija je prepuna velikih preobražaja koji nas neprestano pozivaju da istražujemo tajne uspona civilizacija i njihovog materijalnog procvata, ali i da razmišljamo o uzrocima njihovog propadanja.
Među najupečatljivijim primjerima takve promjene jeste kazivanje o narodu Sabe u Jemenu. Uzvišeni Allah učinio je njihovu sudbinu trajnom poukom u Svojoj Knjizi, objavivši: ”Stanovnici Sabe imali su dokaz u mjestu u kome su živjeli: vrtove, zdesna i slijeva.” (Saba, 15.)
Kako su ljudi koji su živjeli okruženi tolikim blagodatima ostali bez njih? Šta je dovelo do toga da se njihovi raskošni vrtovi, plodna zemlja i obilje zamijene oskudicom i pustoši?
Kur'anski odgovor na ova pitanja otkriva nam jednu od važnih Allahovih zakonitosti: blagodati se čuvaju zahvalnošću, a njihovo poricanje i nezahvalnost postaju uzrokom njihovog gubitka.
Prije propasti, narod Sabe živio je u potpunom blagostanju i izobilju. Brojni komentatori Kur'ana, među kojima Ibn Abbas, Katada i drugi, pojasnili su da je taj narod imao prostranu dolinu u kojoj je izgradio veliku branu radi zadržavanja i prikupljanja kišnice. Zahvaljujući Allahovoj blagodati, a zatim ljudskom umijeću, s obje strane doline prostirali su se plodni vrtovi i zeleni brežuljci. Vodu zadržanu branom ravnomjerno su usmjeravali prema svojim vrtovima, pa im je Allah podario obilje i dao da u njima uspijevaju različite vrste voća koje su željeli.
Međutim, ovo materijalno blagostanje nije potrajalo nakon što su stanovnici Sabe okrenuli leđa zahvalnosti Allahu na blagodatima kojima ih je obasuo.
Sićušni glodar i početak propasti velike brane
Zapanjujuće je da za rušenje ovog velikog i čvrsto izgrađenog zdanja nije bila potrebna moćna vojska niti razoran zemljotres. Allah je učinio da njegovu propast započne sićušno stvorenje koje je prokopalo branu i oštetilo njenu kamenu i zemljanu konstrukciju.
Naime, u nekim predajama navodi se da je propast brane započela djelovanjem sićušnog glodara koji je oštetio njenu konstrukciju, nakon čega je silovita bujica sejlul-arim dovršila njeno rušenje. Voda koja je dotad natapala vrtove nestala je, a plodna zemlja ostala je bez izvora navodnjavanja.
Međutim, Kur'an našu pažnju ne usmjerava na pojedinosti rušenja brane, već na ono što je prethodilo toj nesreći i odredilo sudbinu naroda Sabe: njihovo okretanje od Allaha i nezahvalnost na blagodatima kojima ih je obasuo. Uslijedila je kazna koja ih je lišila onoga u čemu su nekada uživali, a njihovo nekadašnje blagostanje zamijenila oskudicom i neimaštinom.
Promjena o kojoj govori kur'anski tekst nije se ogledala samo u površinskom izgledu krajolika, već i u potpunoj promjeni biljnog svijeta. Nekadašnje raskošno zelenilo i plodonosno drveće zamijenile su biljke koje uspijevaju u sušnim i neplodnim predjelima, što je jasno pokazivalo razmjere gubitka koji je zadesio narod Sabe.
Uzvišeni Allah objavio je: ”Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, popuštanjem brana nastalu, i zamijenili im njihove vrtove drugim vrtovima s plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim.” (Saba, 16.)
Da bismo bolje razumjeli razmjere promjene koju opisuje kur'anski ajet, potrebno je osvrnuti se na tri vrste biljaka koje se u njemu spominju:
Hamt (الخمط) – prema tumačenju koje se prenosi od Ibn Abbasa, ovaj naziv odnosi se na drvo erak, čiji su plodovi gorki i neugodnog okusa. Ez-Zedždžadž i drugi komentatori Kur'ana navode da izraz hamt općenito označava gorku hranu i plodove neugodnog okusa. Time se ukazuje na promjenu u kakvoći plodova: umjesto nekadašnjeg obilja ukusnih i slatkih plodova, vrtovi su davali gorke i neukusne plodove.
Esl (الأثل) – drvo poznato i pod nazivom tarafā, odnosno tamarisk. Riječ je o izdržljivom drvetu koje uspijeva u sušnim predjelima, ali ne daje plodove pogodne za ljudsku ishranu.
Sidr (السدر) – blagoslovljeno drvo prepoznatljivo po širokoj hladovini, a njegovi plodovi su poznati kao nebk i jestivi su.
U opisu ovih biljaka krije se važna pojedinost. Hamt se odlikuje gorkim plodovima, esl ne daje plodove za ljudsku ishranu, dok sidr, za razliku od njih, ima jestive plodove i pruža korisnu hladovinu. Ipak, Kur'an naglašava da je i njega bilo tek malo. Tako je narod koji je nekada uživao u izobilju ostao bez blagodati koje su činile osnovu njegovog nekadašnjeg blagostanja.
Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!
U svom tumačenju sure Saba, mufessir Muhammed Tahir ibn Ašur ukazuje na posebnu povezanost između kazivanja o Davudu i Sulejmanu, alejhimes-selam, i kazivanja o narodu Sabe. Pet ajeta koji neposredno prethode kazivanju o Sabi govori o Davudu i Sulejmanu, njihovim posebnim blagodatima i Allahovoj pomoći koju su uživali. Među njima se posebno izdvaja Allahova naredba: ”Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova! A malo je zahvalnih među robovima Mojim.” (Saba, 13.)
Ibn Ašur ističe da se u tome ogleda važna kur'anska poveznica: Davud i Sulejman predstavljaju primjer obilja blagodati kojima Allah obasipa zahvalne robove, dok sudbina naroda Sabe pokazuje šta se događa kada ljudi na Allahove blagodati odgovore nezahvalnošću.
Allah im je podario raskošne vrtove, obilje plodova i život u blagostanju, ali oni na te darove nisu odgovorili zahvalnošću, pa su njihovi nekadašnji raskošni vrtovi zamijenjeni vrtovima s gorkim plodovima, tamariskom i tek malom količinom divljeg lotosa.
Stoga kazivanje o narodu Sabe nosi pouku koja nadilazi vrijeme i prostor, podsjećajući nas na neraskidivu vezu između čovjekovog odnosa prema Allahu, njegove zahvalnosti na blagodatima i njihove postojanosti.
