Prošlogodišnja pobjeda Zohrana Mamdanija u New Yorku i najnoviji izbor Abdula el-Seyyida u Senat, predstavljaju historijski uspjeh za muslimane u Sjedinjenim Američkim Državama i sve one koji podržavaju pravednu borbu Palestine.
Prošle sedmica na američkim međuizborima muslimanski kandidati ostvarili su historijski uspjeh, kako na federalnom tako i na lokalnom nivou. U američki Kongres, koji obuhvata Senat i Zastupnički dom, izabran je rekordan broj od najmanje sedam muslimanskih zastupnika, dok su širom Amerike na različitim nivoima vlasti pobjedu odnijela ukupno najmanje 97 muslimanska kandidata. Na nivou državnih parlamenata, odnosno senata i predstavničkih domova saveznih država, izabrano je najmanje 38 muslimanskih kandidata, a pobjede su zabilježene u 21 saveznoj državi, uključujući New York, New Jersey, Connecticut, Delaware, Pennsylvania, Georgia, Texas, North Carolina, Colorado, Illinois, Ohio i Michigan.
Historijska prilika da muslimani postanu aktivni politički subjekti
Ovakvi rezultati predstavljaju značajan iskorak za muslimansku zajednicu u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, posebnost ovih izbora ogleda se i u činjenici da postoji veliki broj demokratskih političara koji nisu muslimani, a koji su zauzeli principijelan stav protiv Izraela i njegovih zločina u Gazi, a što još snažnije oslikava dubinu promjena u američkom društvu.
Kao što je Salman Sayyid ranije istakao povodom izbora Zohrana Mamdanija za gradonačelnika New Yorka, taj uspjeh se ne smije posmatrati samo kao pobjeda pojedinačnog kandidata, već kao historijska prilika da muslimani postanu aktivni politički subjekti i da pitanje Palestine dobije svoju globalnu dimenziju.
Po prvi put su muslimanski kandidati uspjeli izgraditi široku bazu birača bez potrebe da skrivaju svoj islamski identitet ili da se odriču podrške Palestini, stavljajući u prvi plan goruće svakodnevne potrebe građana kao što su stanovanje, javni prijevoz, zdravstvena zaštita i briga o djeci. Slično tome, uspjeh Abdula el-Seyyida i drugih muslimanskih kandidata pokazuje da ovaj potencijal nije ograničen samo na jedan grad.
Između simbolike i stvarnih poluga moći
Ipak, analitičari s pravom upozoravaju da se simbolički uspjesi nikako ne smiju miješati sa stvarnom političkom moći. Ovlasti jednog gradonačelnika nisu isto što i ovlasti federalne vlade i Kongresa, a utjecaj zastupnika izabranog u Senat sam po sebi nije dovoljan da preko noći promijeni vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država. Odnosi između SAD-a i Izraela počivaju na izuzetno dubokim strateškim, vojnim, ekonomskim i institucionalnim temeljima koji datiraju decenijama unazad. Promjena većine u Kongresnim klupama može uticati na način na koji se o tim odnosima raspravlja, ali je nerealno očekivati brzu i korjenitu promjenu utvrđenih Washingtonskih prioriteta.
To ujedno znači da ovi izborni rezultati ne označavaju potpunu transformaciju mehanizama vlasti na Zapadu. Izbori mogu otvoriti politička vrata, ali ne mogu sami od sebe preko noći promijeniti institucije, ukorijenjene interese i dugogodišnje navike u donošenju odluka.
Ključni ispit koji čeka političare poput Mamdanija i el-Seyyida, kao i demokratsku većinu u Kongresu, jeste sposobnost da simboličku energiju izborne noći pretvore u trajnu društvenu podršku i konkretne političke poteze.
Također, mora se znati da koalicije formirane tokom izborne kampanje ne opstaju same od sebe jednom kada počne faza upravljanja. Jezik pravde, jednakosti i promjena koji je okupljao različite društvene grupe tokom izborne trke može se značajno suziti kada se nađe pred budžetskim ograničenjima, birokratskim otporom, pritiscima krupnog kapitala i unutarstranačkim političkim kalkulacijama.
Političke inicijative i savezi stvoreni u predizbornom periodu moraju nastaviti komunicirati i nakon što se glasačke kutije zatvore, zadržavajući pritom interese različitih zajednica unutar jednog koherentnog političkog programa. U suprotnom, politička zastupljenost bi se mogla svesti na nekoliko simboličkih uspjeha, dok bi zahtjevi za istinskim promjenama izgubili svoju snagu unutar institucionalnih okvira.
S druge strane, trenutna izborna slika u Sjedinjenim Američkim Državama mora posmatrati i kroz prizmu socioloških granica takozvanog „uspona desnice“ koji je proteklih godina dominirao svjetskom scenom. Desni populizam nije ojačao isključivo zahvaljujući harizmi pojedinačnih lidera, već prvenstveno na plodnom tlu ekonomske nesigurnosti, ubrzanih društvenih promjena, straha od gubitka društvenog statusa i dubokog nepovjerenja prema tradicionalnim političkim institucijama. Politika koja je usmjerena na pronalaženje dežurnih krivaca među imigrantima, manjinama i vanjskim neprijateljima nudila je jednostavne odgovore na izuzetno složene probleme, okupljajući različite slojeve društva oko obećanja o nacionalnom ponosu i vraćanju stare veličine.
Slabljenje desnice ne znači i njen konačni nestanak
Ipak, kada su se desničarska obećanja suočila sa surovom realnošću obnašanja vlasti, postalo je jasno kolika je provalija između poticanja bijesa i stvarnog poboljšanja životnih uslova građana. Pokazalo se da optuživanje migranata ne dovodi do pada cijena stanarine i nekretnina, da kulturni ratovi ne olakšavaju pristup zdravstvenom sistemu, niti da demonstracija sile na vanjskopolitičkom planu može automatski povećati plaće i kupovnu moć radnika kod kuće. Ratovi i ekonomske tenzije se na kraju vraćaju kao direktan trošak na teret običnog birača. Zbog toga se politika koja ravnodušnost prema tuđim stradanjima i problemima proglašava političkom snagom na kraju pokazala nesposobnom da riješi egzistencijalne probleme vlastitog društva.
Pad desnog populizma stoga nije moguće objasniti isključivo promjenom mišljenja birača, već sve većim jazom između grandioznih predizbornih obećanja i stvarnog života koji ljudi žive. Ipak, slabljenje desnice ne znači i njen konačni nestanak, s obzirom na to da duboke nejednakosti, osjećaj nesigurnosti i praznine u političkoj reprezentaciji i dalje postoje.
