Znakovi na putu

Dova nakon zikra – trenutak u kojem se očekuje njeno uslišavanje

Screenshot

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”A kad završite obrede vaše, opet spominjite Allaha, kao što spominjete pretke vaše, i još više Ga spominjite! Ima ljudi koji govore: ‘Daj Ti nama, Gospodaru naš, na ovome svijetu!’ Takvi na onom svijetu neće imati ništa. A ima i onih koji govore: ‘Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!’ Njih čeka nagrada koju su zaslužili! – A Allah brzo svodi račune.” (El-Bekara, 200.-202.)

Komentirajući ove ajete, hafiz Ibn Kesir je rekao: ”Uzvišeni Allah uputio je Svoje robove da Mu upućuju dove nakon učestalog zikra, jer je to vrijeme u kojem se očekuje uslišavanje dove.”

U ovoj Ibn Kesirovoj opasci sadržana je važna pouka o povezanosti zikra i dove, ali i o redoslijedu kojim bi se čovjek trebao obraćati svome Gospodaru. Dova kojoj prethodi zikr suštinski se razlikuje, po svojoj prirodi i učinku, od dove koja se iznenada izgovara u stanju nemara i duhovne odsutnosti.

Kada čovjek bez prethodne pripreme podigne ruke prema nebu i počne iznositi svoje potrebe, njegovo srce još uvijek može biti zaokupljeno prolaznim brigama i rastreseno svakodnevnim mislima. Zikr, međutim, predstavlja pripremu za dovu. On čisti srce od rasijanosti, budi u čovjeku svijest o Allahovoj veličini i prisutnosti te ga priprema da Mu se obrati sa skrušenošću i sviješću o vlastitoj ovisnosti o Njemu, prije nego što iznese svoju potrebu.

Kao da svojim stanjem vjernik govori: ”Gospodaru moj, ne obraćam Ti se samo zato što sam u potrebi, već zato što si Ti Allah, Onaj Kome se jedino treba obraćati i od Koga se jedino pomoć traži.”

Zikr ispunjava srce smirenošću i zadovoljstvom. Kada iz takvog stanja proizađe dova, ona više nije samo vapaj čovjeka koji se sjetio Allaha tek kada su ga pritisle brige i potrebe, već prirodan plod čovjekove bliskosti s Allahom. U takvom stanju čovjek je najbliži uslišavanju dove.

U Kur'anu nalazimo brojne primjere dova Allahovih vjerovjesnika u kojima zikr, tesbih i pohvala Allahu prethode iznošenju lične molbe. Ti primjeri pokazuju da takav redoslijed nije slučajan, već otkriva duboku povezanost između spominjanja Allaha, svijesti o Njegovoj veličini i uslišavanja dove.

Veličanje Allaha kao najuzvišeniji oblik dove

U kur'anskom kazivanje o Junusu, alejhis-selam, spominje se njegova dova iz utrobe kita, u kojoj je rekao: “Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” (El-Enbija’, 87.)

U utrobi kita, obavijen tminama mora i noći, u okolnostima u kojima više nije bilo nikakvog vidljivog izlaza niti mogućnosti da sâm sebi pomogne, Junus, alejhis-selam, nije rekao: ”Gospodaru, izvedi me odavde!” niti: ”Spasi me!”, već je svoju dovu izrazio riječima koje predstavljaju vrhunac čistog tevhida i veličanja Allaha: ”Nema boga osim Tebe!” Time je posvjedočio da niko osim Allaha ne zaslužuje obožavanje i da se samo Njemu čovjek može obratiti s potpunim pouzdanjem i nadom.

Zatim je rekao: ”Hvaljen neka si!”, veličajući Allaha i potvrđujući Njegovu uzvišenost iznad svake manjkavosti i svakog nedostatka.

Tek potom uslijedilo je priznanje: ”A ja sam se, zaista, prema sebi ogriješio!”

Ovaj sažeti zikr u svojoj suštini predstavlja jedan od najuzvišenijih oblika dove i najiskrenijih izraza čovjekove potrebe za Allahovom pomoći. Budući da je priprema za dovu bila tako čista, odgovor Uzvišenog Allaha spominje se odmah u sljedećem ajetu: ”I odazvasmo mu se i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike.” (El-Enbija’, 88.)

Zikr ovdje nije bio samo uvod u dovu, već i samo uže spasa kojim je probijen zid tame.

Primjer lijepog edeba u obraćanju Allahu

Sličan primjer nalazimo i u kazivanju o Ejjubu, alejhis-selam, koji se u trenucima teškog iskušenja obratio svome Gospodaru riječima: “Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!” (El-Enbija’, 83.)

U ovoj kratkoj, ali značenjski izuzetno bogatoj dovi dolazi do izražaja lijep adab obraćanja Allahu u trenucima nevolje. Ejjub, alejhis-selam, nije izravno zatražio ozdravljenje niti je opširno iznosio svoju patnju, već je svoje stanje izrazio jednostavnim riječim: ”Mene je nevolja snašla.” Potom je odmah uslijedilo spominjanje Allahovog svojstva koje je najprimjerenije stanju iskušenja: ”A Ti si od milostivih najmilostiviji!”

Tako je Ejjub, alejhis-selam, svoju bol pretvorio u povod za veličanje Allahove milosti, kao da je time želio reći: ”Gospodaru moj, ne tražim ozdravljenje zbog neke vlastite zasluge, već se obraćam Tvojoj neizmjernoj milosti i molim Te da je iskažeš prema meni.”

Ovaj spoj potpune ljudske ovisnosti o Allahu i najveće pohvale Njegove milosti bio je praćen sveobuhvatnim odgovorom Uzvišenog Allaha: ”I odazvasmo mu se i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju.” (El-Enbija’, 84.)

Zahvalnost na blagodatima prije iznošenja molbi

U suri Eš-Šu'ara, Ibrahim, alejhis-selam, na poseban način pokazuje kako se veličanje Allaha i nabrajanje Njegovih blagodati povezuju s upućivanjem dove.

Govoreći o svome Gospodaru, on kaže: ”Koji me je stvorio i na Pravi put uputio, i Koji me hrani i poji, i Koji me, kad se razbolim, liječi, i Koji će mi život oduzeti, i Koji će me poslije oživiti, i Koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti!” (Eš-Šu'ara, 78.-82.)

Ibrahim, alejhis-selam, ovdje nabraja blagodati koje obuhvataju čitav ljudski život: od stvaranja i upute, preko svakodnevne opskrbe i ozdravljenja, do konačnog povratka Allahu i nade u Njegov oprost. I sve ih pripisuje Allahu, priznajući da su čovjekovo postojanje, opstanak, zdravlje i uputa darovi Njegove milosti.

Tek nakon ovog veličanja Allaha i spominjanja Njegovih blagodati, Ibrahim, alejhis-selam, iznosi svoje molbe: ”Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri, i učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći!” (Eš-Šu'ara, 83.-84.)

Dakle, prema kur'anskoj logici, davanje prednosti zikru nad molbom predstavlja izlazak iz tjeskobe ljudske potrebe u prostranstvo spoznaje Allahovih savršenih svojstava.

Kada čovjek, zaokupljen veličanjem svoga Gospodara, zaboravi čak i pojedinosti svoje potrebe, Allah preuzima brigu o njegovoj potrebi i prije nego što je izgovori. Jer srce ispunjeno zikrom postaje, po svojoj prirodi, spremno da najbrže prepozna znakove uslišavanja dove.

Facebook
WhatsApp
X
Email
VEZANE VIJESTI
Znakovi na putu
Znakovi na putu