Dok sjede u područnoj školi u Donjim Vranjevićima, mještani ovog sela se za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) prisjećaju događaja od prije 30 godina. Pričaju da je u proljeće 1992. godine JNA, potpomognuta rezervistima iz okolnih sela, blokirala i kontrolisala sve puteve prema Mostaru. Za kretanje su bile potrebne posebne dozvole.
Prvo granatiranje bilo je 12. juna, kada je od tenkovske granate u Donjim Vranjevićima poginuo jedan muškarac, te kako govori Džemal Bašić, stanovništvo tada u zbjegovima kreće u okolna brda, prema Stocu. Prema Mostaru se, dodaje, nije moglo, a u Nevesinje tada niko nije išao.
Dan kasnije je krenulo povlačenje rezervista sa Aerodroma Mostar i vojske JNA.
“Tada je krenulo odvođenje i ubijanje ljudi. Sve ono što nije pobjeglo u brda a našlo se na tim putevima ili kod kuća, ubijeno je. Na ovome području Vranjevića, koje je otprilike dužinski od šest do sedam kilometara, ubijeno je ukupno ili odvedeno 22 civila”, kaže Bašić.
Prema evidenciji Jedinstvene organizacije boraca (JOB) “Unije veterana Mostar”, ubijeni su i odvedeni Salko, Ramiz, Elvedin, Meho i Omer Čomor, zatim Rasim, Omer, Saja, Meho i Selim Gološ, Hakija Bašić, Selim Cerovina, Mirko Puljić, Jozo Jarak, Zila Bojčić, Duran i Đula Fazlić, Salko Šemić, Nikola Perić te Mile Soldo.
Tijela Mehe i Omera Čomora, te Omera, Saje, Mehe i Selima Gološa pronađena su pored njihovih kuća.
“Kada smo obilazili teren, mi smo negdje oko 15. juna 1992. godine u Gološevoj mahali i Čomorima našli ove ljude. U jednoj livadi smo našli dva brata Gološa, dok smo ispred kuće našli ženu Saju”, sjeća se Džemal.
Tog dana odveden je i njegov otac Hakija, za čijim posmrtnim ostacima još traga. Prije deset godina u jami Lipovača kod Nevesinja pronađeni su njegovi nekompletni posmrtni ostaci, koji se sada nalaze u Gradskom groblju Sutina kod Mostara.
“On se taj dan našao igrom slučaja u selu Svačići, gdje je došao da obiđe prijatelja. Tu su ga uhvatili i, zajedno sa ostalima, kombi vozilom dovezli do Nevesinja. Tu su im svezali ruke. Neke su udarali i prebijali. To znam po izjavama žena koje su odvedene zajedno s njima, ali su brzo puštene”, za BIRN BiH priča Bašić, čijem se ocu u Nevesinju prilikom razdvajanja žena i muškaraca gubi svaki trag.
On dodaje da je ova saznanja odmah poslije rata ispričao pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Mostaru.
Mehmed Bojčić je 1992. imao 13 godina i zajedno s jednom grupom civila pobjegao je na Gubavicu kod Dubrava, gdje je za njim trebala doći njegova majka Zila.
“Oni su nju ubili rafalom iz puške. I oca su maltretirali… pucali mu ispod nogu. Isto su bili uhapsili jednog gluhonijemog sina od amidže. Oni nisu vjerovali da je gluhonijem, bili ga svezali i poveli. Otac je rekao: ‘Ubili ste mi ženu, pustite mi sina’, tako ga je predstavio. I puste ga, i oca i njega, i onda se otac izvuče na slobodnu teritoriju, to se sve desilo jedan dan”, govori Bojčić za BIRN BiH ono što mu je rekao otac i što je dao istražiteljima SIPA-e u izjavi prije deset godina, nakon čega ga nikad niko više nije kontaktirao.
Mehmed je jedini preživjeli član svoje porodice danas. Od majke je sačuvao samo jednu sliku, koju pokazuje djeci.
“Volio bih da neko odgovara za ovaj zločin i bude kažnjen. Ja sam sa 13 godina ostao bez majke. Majka je jedna jedina, osjećam se ružno i izigrano”, kaže Mehmed.
Trideset godina potrage za kostima voljenih
