Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: “Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi; Mi mu na Pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti.” (El-Insan, 2.-3.)
Važno je odmah primijetiti da se izraz ”čovjek” (insan) u ovome ajetu odnosi na potomke Adema, alejhis-selam, a ne na njega samog, što postaje jasno iz faze stvaranja opisane riječima ”nutfetin emšādž” (smjesa sjemena). Ova faza nije dio ličnog stvaranja Adema, već njegovih potomaka.
Adem se spominje u drugim ajetima, u kojima je opisano da je stvoren u sasvim drugačijim fazama od faza njegovih potomaka, što Kur'an jasno navodi riječima Uzvišenog: “Mi čovjeka od bîti zemlje stvaramo.” (El-Mu'minun, 12.); “On je čovjeka od sasušene ilovače, kao što je grnčarija, stvorio.” (Er-Rahman, 14.)
Dakle, riječ “čovjek” (insan) u ova dva ajeta odnosi se na Adema, oca čovječanstva, kojeg je Allah stvorio u fazama koje se razlikuju od faza stvaranja njegovih potomaka. Adem je stvoren od zemlje, zatim od ljepljive gline, potom od crne muljevite mase i, na kraju, od sasušene ilovače nalik grnčariji. Samo Allah zna kako se ostvarilo to nadnaravno stvaranje i kako se odigrao taj veličanstveni događaj u historiji Zemlje i života.
Zato Kur'an, kada je riječ o Ademu, alejhis-selam, podsjeća samo na njegovo porijeklo i stvaranje od zemlje, dok ljudima predočava primjer njihovog vlastitog stvaranja – što im je blisko i razumljivo – kako bi približio značenje stvaranja i omogućio razumijevanje tim svojim razumom.
“Mi mu na Pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti.” (El-Insan, 3.)
Stvaranje čovjeka i probni ispit u Džennetu
Kada je Uzvišeni Allah stvorio čovjeka da bude iskušan i da prolazi kroz iskušenja, jasno je da je njegov boravak na Zemlji u znaku ispita, a nikako igre, zabave i nemara. Iskušenja sa sobom nose ozbiljne obaveze, a ispit donosi teške posljedice. Zato čovjek mora ispravno procijeniti stvarnost, dati svemu pravu vrijednost i vagati sve u svome životu u skladu s ovom uzvišenom istinom – da je na Zemlji radi kušnje.
U ljudskoj prirodi usađene su želje koje ga vuku ka zastranjenju i odvode od Pravog puta. Uzvišeni Allah zna da je put iskušenja dug, težak i naporan; okružen je brojnim željama, strastima i zavodljivostima koje nadmašuju čovjekovu moć i izdržljivost. Na tom putu čekaju ga i mnogobrojni neprijatelji – šejtani od ljudi i džinna – predvođeni prokletim Iblisom, koji je objavio rat čovjeku i zakleo se da ga neće ostaviti postojanim na Pravom putu.
Allahova milost prema čovjeku ogleda se u tome što ga u ovom iskušenju nije ostavio bez oružja i sredstava zaštite, čuvanja i odbrane. Naprotiv, obasuo ga je iz obilja Svoje dobrote i milosti, opremio sposobnostima i snagom, ukazao mu Pravi put, upozorio na prepreke i teškoće, te ga poučio kako da ih prevaziđe i nadvlada – kako bi svoj put dovršio upravo onako kako je Allah odredio.
Među jasnim znakovima Božanske brige o čovjeku, dok se on trudi prolazeći putem iskušenja, jeste što ga je Allah opremio čistom, iskonskom prirodom (fitra), po kojoj je ljude stvorio, a koja ne zahtijeva dodatne dokaze za razlikovanje dobra od zla.
Pored toga, podario mu je sredstva znanja i spoznaje: sluh, vid, srce i zdrav razum koji razlikuje dobro od zla i zabludu od upute.
Međutim, Allahova briga nije tu stala. Ljudska priroda (fitra) može se pokvariti, razum može biti zaveden; zato im je Allah poslao poslanike i objave, da razjasne Pravi put, otkriju skrivene znakove dobra i zla, vjerovanja (iman) i nevjerovanja (kufr), te uklone svaku sumnju u spoznaji istine, kako u kosmosu, tako i u čovjeku kao mikrokosmosu.
Allah je također iz Svoje milosti upozorio čovjeka na njegovog zakletog neprijatelja – prokletog Iblisa – koji se zakleo da ga neće ostaviti na miru. Budući da čovjek sâm nije kadar odbraniti se od njegovog skrivenog zavođenja, Allah ga je podučio oružju u toj borbi: iskrenom vjerovanju (iman) kao štitu, te zikru i stalnom traženju Allahove zaštite kao najjačem oružju. Ako čovjek zanemari ovu zaštitu i svoje oružje, sâm je kriv.
Spuštanje na Zemlju: Početak dugog puta kušnje
Uzvišeni Allah rekao je melekima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” (El-Bekara, 30.)
To jasno znači da je čovjek stvoren za Zemlju od samog početka. Pa čemu onda Ademov boravak u Džennetu? Čemu zabrana džennetskog drveta, iskušenje i šejtanovo zavođenje? Čemu pad, kajanje i tevba? Zašto iskušenje u Džennetu, kad je čovjek od početka određen za život na Zemlji?
Možda iz te zadivljujuće priče, o kojoj se u Kur'anu toliko govori, možemo naslutiti da je to iskustvo i iskušenje bilo odgoj i priprema za čovjeka. Bio je to probni ispit u Džennetu prije nego što stupi u stvarnu kušnju na Zemlji. Bio je to trening za ispunjavanje zavjeta i obaveza koje će mu Allah narediti, i za uživanje u blagodatima sve dok bude čuvao odredbe zavjeta i ispunjavao teret obaveza.
Također, bio je to trening da prepozna svog zlog neprijatelja, da razumije šta mu planira iz zavisti i mržnje, kako ga planira zavesti i obmanuti koristeći sve metode lukavstva i iskušenja. Na kraju, bio je to trening da osjeti gorčinu neposlušnosti Stvoritelju, okus grijeha, težinu kajanja, a potom slast iskrenog pokajanja (tevba) i povratka Allahu nakon skretanja s Pravog puta.
Priča o zabranjenom stablu, o šejtanskom došaptavanju kroz prividno zadovoljstvo, o zaboravu zavjeta i posrtanju u grijeh, o kajanju i traženju oprosta – sve je to stalno obnavljajuće iskustvo ljudskog života.
Uzvišeni Allah, iz Svoje neizmjerne milosti, odredio je da čovjek siđe na mjesto svoga hilafeta na Zemlji upravo opremljen ovim iskustvom, pripremajući ga za dugotrajna iskušenja i neprekidnu borbu koja ni na trenutak ne prestaje, nakon što se zavrtio točak sukoba između čovjeka i šejtana.
Sloboda izbora: dva puta i jedan ishod
Adem, alejhis-selam, dobro je razumio pouku iz ovog probnog ispita i pripremnog iskušenja. Shvatio je da nije stvoren uzalud, niti prepušten sâm sebi, te da iza njegovog stvaranja stoji mudrost i cilj. Postoje iskušenja i ispiti, postoji zavjet između njega i Gospodara – zbog kojeg je stvoren i prema kojem će mu se suditi. Taj zavjet znači da vjeruje u Allaha kao Gospodara i bude Njegov rob, da sluša i izvršava Njegove naredbe.
Također je shvatio prirodu borbe između sebe i svog zlog, zavidnog neprijatelja – prokletog šejtana, koji je njemu i njegovim potomcima otvoreno objavio neprijateljstvo. Shvatio je da se ne smije osloniti na tog prokletnika, da ga ne smije uzeti za savjetnika, niti slijediti njegove stope, jer neprijatelj ne vodi svog neprijatelja prema dobru niti ga usmjerava ka spasu.
Adem je kroz probno iskušenje spoznao da Milostivi Allah ne odbacuje Svog slabog roba čak i kada griješi i neposlušan je. Allah ne zatvara vrata pokajanja pred njim, niti ga ostavlja izgubljenog i zbunjenog. Naprotiv, On ga podstiče na nadu u Svoj oprost i milost, ma koliko je zastranio u nevjerstvu ili griješenju. On ga poziva i podstiče na tevbu, podupire njegove nesigurne korake i osvjetljava mu put, vodeći ga ka sigurnom utočištu i povratku u okrilje Njegove milosti. Milostivi Allah oprašta svima koji Mu se iskreno pokaju, bez obzira na težinu i količinu grijeha.
Adem, alejhis-selam, naučio je mnoge lekcije iz kratkog iskušenja u Džennetu i dobro ih shvatio. Spušten je na Zemlju spreman za dugotrajna iskušenja, svjestan prepreka koje će mu stajati na putu i otežavati uspješan prolazak. Od samog početka znao je kako da uspije u iskušenju ako želi uspjeh, i kako da bude poražen ako odabere slabost i gubitak za sebe.
Nakon upute koju je Allah dao čovjeku kroz raznovrsna sredstva – sluh, vid, srce, fitru i razum, kroz poslanike i objave, te kroz prvo iskustvo u Džennetu – čovjek je osposobljen da razlikuje dobro od zla, uputu od zablude. Allah mu je tada ostavio slobodu izbora. Čovjek sâm snosi posljedice svojih odluka.
Ili će biti zahvalan svome Gospodaru, cijeniti Njegove blagodati i prihvatiti robovanje Njemu – i tako biti među vjernicima u Džennetskim baštama. Ili će biti nepokoran Stvoritelju, poricati Njegove blagodati i zanemariti robovanje Njemu – i biti među nevjernicima u Džehennemu.
Pred čovjekom su samo dva puta; trećeg nema. On mora svjesno izabrati jedan od njih, razumijevajući pravac kojim korača i znajući gdje ga taj put vodi – u Džennet ili u Džehennem.
