Piše: Firas Abu Hilal
Izraelska agresija na Liban ne može se posmatrati samo kroz odgovor na napade Hezbolaha na Izrael od 7. oktobra, razumijevanje ove agresije zahtijeva sveobuhvatnu analizu stvarnih ciljeva cionističke politike u regiji.
Razumijevanje agresije unutar sveobuhvatne cionističke strategije je od suštinskog značaja za shvatanje prirode sukoba u regiji, a također nas pošteđuje svađe oko sitnih detalja koji ispunjavaju površinu diskusija u arapskoj areni, kao što je rasprava o odgovornosti Hezbolaha za uvlačenje Libana u rat, ili slavljenje okupacionih zločina u Libanu i likovanje nad njegovim žrtvama.
Iron Wall
Osnivač revizionističkog cionizma Ze'ev Jabotinsky razvio je teoriju ‘gvozdenog zida’ za obračun sa Palestincima i Arapima općenito, tokom perioda naseljavanja koji je prethodio Nakbi i uspostavljanju okupacione države. Ova teorija se zasniva na činjenici da Palestinci i Arapi ne mogu dobrovoljno prihvatiti cionističko naselje u Palestini, te je stoga licemjerno pokušavati postići nagodbu s njima u tom pogledu, te da bi umjesto toga trebalo izgraditi ‘gvozdeni zid’ između Jevreja i Arapa. A to podrazumijeva vojnu sila s kojom će se arapske glave sudariti i zbog čega će biti prisiljeni prihvatiti bilo kakvu nagodbu sa cionistima.
Simboli revizionističkog cionizma stajali su iza osnivanja današnje vladajuće stranke Likud, koja je došla na vlast u okupatorskoj državi 1977. godine i od tada je predvodila većinu okupacionih vlada. Aktuelni premijer Izraela Benjamin Netanyahu je na čelu Likuda od sredine devedesetih prošlog stoljeća. Otac Benjamina Netanyahua bio je savjetnik Ze'eva Jabotinskog.
Prema riječima iračkog jevrejskog historičara Avia Shalema, izraelski političari su se zaljubili u prvi dio teorije Ze'eva Jabotinskog, a to je ‘izgradnja željeznog zida’, ali su odustali od drugog dijela koji se odnosi na nagodbu sa Arapima. Takav pristup je jasno vidljiv u Netanyahuovoj deklariranoj politici, jer je svoju političku reputaciju gradio na tvrdnjama da je u stanju postići normalizaciju sa arapskim zemljama i sarađivati s njima bez nagodbe sa Palestincima.
7. oktobar -probijanje gvozdenog zida
Nakon što je Izrael uspio da arapskim zemljama nametne svoj gvozdeni zid, te nekoliko godina nakon zvanične arapske žurbe ka slobodnoj normalizaciji s Netanyahuom kroz ‘Abrahamove’ sporazume, desio se 7. oktobar – operacija Poplava Al-Aksa, koja je potpuno srušila cionistički gvozdeni zid. Izraelski režim vidio je ovu operaciju kao prekid jednačine koju je decenijama nesmetano nametao, a koja se zasnivala na nekoliko elemenata: prvi je da su frakcije otpora u Gazi bile zadovoljne poboljšanjem uslova života u Pojasu i da su se uzdržavale od upotrebe oružja protiv izraelskog okupatora (bojeći se odmazde); drugi je da su palestinske vlasti došle u fazu da mole za bilo kakvo rješenje, nastavljajući koordinirati sa izraelskim okupatorom; treći je da je Hezbolah prešutno pristao i insistirao na tome da igra u okviru pravila borbe koja je nametnula okupacija kroz svoj gvozdeni zid od jula 2006. godine; i posljednji elemenat je da je veći broj arapskih zemalja bio primoran da normalizuje odnosa sa cionističkim čudovištem.
Priroda i razmjere izraelske agresije na pojas Gaze potvrđuju da njen stvarni cilj nadilazi deklarirane taktičke ciljeve poput eliminacije Hamasa i oslobađanja zarobljenika u Gazi, već je to strateški cilj i produžetak cilja bivšeg revizioniste. Ono što Izrael želi postići kroz agresiju na Gazu je da prisili Palestince – bukvalno svakog Palestinca, ne samo Hamas – da se potpuno pokori cionističkoj politici, da se ne usuđuje ni pomisliti na otpor toj politici, i da prihvatiti mrvice koje okupacija nudi za postizanje svojih ciljeva mirnog i kontinuiranog naseljavanja i suvereniteta nad zemljom i palestinskim narodom.
Liban u okviru cionističkih ciljeva u regiji
Od početka agresije na Gazu 7. oktobra, izraelski čelnici, političari i mediji otvoreno su prijetili Hezbolahu. Prijetnje su se u početku fokusirale na neophodnost da se Hezbolah suzdrži od sudjelovanja u ratu i da ne podržava Gazu, a zatim su se te prijetnje postepeno preusmjerile na stavljanje novog zahtjeva na sto, koji podrazumijeva da se snage Hezbolaha pomjere sjeverno od rijeke Litani.
Eskalacija izraelskih prijetnji Libanu i promjena njihovog sadržaja tokom vremena potvrđuje da je izraelski strateški cilj nametnuti “gvozdeni zid’ Libanu kao jedinoj zemlji u arapskom regionu koja još uvijek pokušava probiti taj zid.
Vrijeme ekspanzije izraelske agresije na Liban vezuje se za procjenu okupacione vojske da je završila ili će uskoro završiti misiju u Gazi, te zbog toga smatra da ima vojnu sposobnost da se uputi ka Libanu. Stoga je napad na Liban u tom smislu bio neizbježan, bez obzira na prirodu ponašanja Hezbolaha prema izraelskoj agresiji na Gazu, jer je cilj okončanje moći Hezbolaha i njegove latentne sposobnosti da se suprotstavi gvozdenom zidu cionizma.
Ako shvatimo značenje agresije na Liban u okviru ove sveobuhvatne cionističke strategije, to bi nas trebalo osloboditi površnih rasprava koje smo spomenuli u uvodu članka, jer ako je okupacija u stanju da nametne svoj gvozdeni zid Libanu i Gazi, svaki Arap će biti ugrožen, i u tome neće biti razlike za one koji su bili neprijateljski raspoloženi prema okupaciji ili su tražili normalizaciju odnosa s njom, i one koji su bili ljuti zbog agresije na Libanon i Hezbolah ili su joj se radovali.
Ako Izrael postigne svoje strateške ciljeve u Gazi i Libanu, moraš se osvrnuti oko sebe Arape, jer možeš naći Izrael u svojoj spavaćoj sobi!
