Piše: Nedim Botić
Portal SAFF je nedavno objavio potresnu priču Ajeta Mamutija, odlikovanog borca Armije BiH, a koji je četiri godine živio u napuštenoj kući u sarajevskoj naselju Stup. Gledajući uvjete u kojima je on provodio svoje ovozemaljske dane, u kojima su mu jedini poznanici bili hladan beton, mokri dušek i tanka dekica, malo čije srce može ostati netaknuto. Nažalost, Ajetov slučaj nije usamljen, jer mnogo je pripadnika Armije koji ne žive životom dostojnim čovjeka. Ovom prilikom, odlučili smo da ga ponovo obiđemo, vidimo gdje danas živi i kako mu na bilo koji način možemo pomoći.
Ajet Mamuti rođen je 1. oktobra 1969. godine u mjestu Miletino, općina Tetovo, Republika Makedonija. Tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata bio je borac Armije RBiH u periodu od 16. aprila 1992. do 22. aprila 1996. godine. Borio se za ovu zemlju, od prvog dana. Poslije rata je demobiliziran i jedan je od mnogih naših boraca koji žive teškim životom.
„Eh, u ratu mi je bilo puno bolje. Kad je čovjek gladan, siromašan, ostavljen na milost i nemilost, malo ko hoće da pomogne. Uzmem pohvalu iz vojske, gledam je i sve mislim kako bi mi bilo bolje da sam poginuo. Ne tražim mnogo, samo da imam šta pojesti, obezbjeđen krov nad glavom, a i to kao da je previše“, priča Ajet.
Ajet nema kuće, i dugo je živio sam na ulici. Haustori, garaže i napuštene kuće postali su mu boravište. On smatra da je zaslužio da živi kao normalan čovjek, jer je bio pripadnik 1. Korpusa Armije BiH, 109. Brdske brigade. Za uspješno sudjelovanje u oružanim snagama dobio je pohvalu. Ta mu pohvala danas ništa ne znači i nema nikakve koristi od nje.
“Bio sam ostavljen kao pas, da živim na ulici, a ovo nisam zaslužio. Bio sam pripadnik Armije od prvog do posljednjeg dana. Učestvovao sam na ratištima. Nekoliko puta sam se obraćao Ministarstvu za boračka pitanja. Boračka udruženja me ignoriraju, niko neće da mi pomogne. Što je najgore, cijelu zimu nisam imao šta jesti, ako me neko zovne da zaradim koji dinar, to mi je sve. Budem i gladan i svakakav”, kaže on.
“Neka im je na čast i na sramotu, i ministrima i svima u Kantonu, što su dozvolili da mi borci ovako proživljavamo i živimo”, žali se Ajet.
Ono s čim možemo obradovati naše čitaoce jeste da Ajet već dva mjeseca ima krov nad glavom, podstanar je u sarajevskom naselju Nedžarići i s radošću nas je ugostio u svom novom domu. Prije preseljenja u novi stan, Ajet je neko vrijeme živio u jednoj šupi u naselju Blažuj. Premda se unutra od namještaja nalaze samo dušek na podu i mala vitrina, Ajet ističe kako je veoma sretan na svemu što ima. Skroman je to čovjek, stidljivog osmijeha i držanja, koji je i u ovako teškoj situaciji voljan pomoći, i s drugima podijeliti ono malo što ima. Gledajući njegovo radosno lice, ne možemo da se ne zapitamo, koliko je samo nas nezahvalno dragom Bogu na mnogim stvarima koje imamo, a koje bi nekim ljudima značile doslovno sve?
Trenutna kirija za stan iznosi 100 KM, plus troškovi režija (oko 30 KM), tako da su godišnji troškovi oko 1600 KM. Budući da do današnjeg dana nema stalan izvor primanja, Ajetu je potrebna je pomoć oko plaćanja kirije, kao i oko nabavke hrane i osnovnih životnih troškova. Spreman je i voljan raditi, samo mu je potrebna prilika i podrška. Da zna da nije sam, nije zaboravljen…
„Želim da se zahvalim magazinu SAFF koji je prije pet mjeseci pisao o mom slučaju, jer od tada živim nekim boljim životom, ali me je i dalje strah da ponovo ne završim na ulici gdje sam bio skoro pet godina. Teško mi je ovo da kažem, jer i danas vodim bitku za goli život. Molim sve ljude dobre volje u inostranstvu i u BiH-a koji mogu da mi pomognu da se jave. Želim da spomenem i dvojicu ljudi koji su mi najviše pomogli da nisam na ulici, radi se o Semiru Atiću iz Danske i Maidu Bahonjiću iz Kanade, njima dvojici sam do kraja života zahvalan na onome što su učinili za mene.“
Ovom prilikom molimo sve ljude dobre volje da pomognu Ajetu Mamutiju.
Za one koji budu željeli pomoći Ajetu mogu ga naći na sljedećoj adresi:
Sarajevo , Nedžariči – Asíma Behmena br. 24
Broj mobitela: 062 – 806 825
