Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prenosi se da je Muhamed ibn Semmak bio u društvu abasijskog halife Haruna er-Rišida, pa je Harun er-Rešid tražio od Semmaka da ga posavjetuje. Muhamed ibn Semmak je imao čašu vode u ruci, pa je rekao: ”Vođo pravovjernih, kada bi ti ova voda bila uskračena, da li bi za gutljaj koji će ti spasiti život dao svoje carstvo?” ”Da”, odgovorio je halifa. Semmak je ponovo upitao: ”A kada bi popio ovu vodu, pa ona ne bi mogla izaći putem mokrenja, da li bi dao cijelo carstvo da se oslobodiš mokraće?” ”Da”, odgovorio je Harun er-Rešid. Tada mu je Semmak rekao: ”Znaj da nema dobra u carstvu koje ne vrijedi ni gutljaj vode niti jednog izmokravanja.”[1]
Muhamed ibn Sebih el-Semmak rekao: ”Jedan moj prijatelj iz Bagdada tražio je da mu opišem dunjaluk, pa sam mu napisao: ‘Dunjaluk je prekriven strastima, ispunjen je porocima. Njegov halal pomješan je sa nedačama, a haram sa lošim posljedicama. Za halal slijedi obračun, a za haram slijedi kazna. Selam!”[2]
Rekao je također: ”Tri su skupine ljudi: u prvu skupinu spadaju oni koji se nakon pokajanja ne vraćaju više na učinjeni grijeh i oni su spašeni; u drugu skupinu spadaju oni koji počine grijeh, pa se pokaju, ali ga ponovo učine, pa onda tuguju i plaću zbog ponavljanja grijeha i za njih postoji nada u spas, ali i bojazan da ih grijesi ne upropaste; u treću skupinu spadaju oni koji učine grijeh i ne kaju se, niti tuguju niti plaču nad svojim grijesima, to su oni koji su sami sebe upropastili i sa puta koji vodi u Džennet, skrenuli na put koji vodi u Džehennem.”[3]
Prenosi se da je Vehb ibn Munebih rekao: ”Ko svoju strast baci pod noge, šejtan se boji i njegove sjene, kod koga blagost nadvlada hir, to je pravi učenjak.”[4]
Njemu se pripisuju i sljedeće izreke: ”Kada te čovjek hvali za ono što nije pri tebi od lijepih osobina, ne budi siguran da te neće i kuditi zbog onoga što nema pri tebi od loših osobina.”[5]
”Iman je vođa, a djelo je vodić, a između njih je jogunasta duša. Ako vođa obavlja svoj posao, a vodić ne vodi, ništa ti to neće koristiti. Ako vodić vodi, a vođa ne predvodi, opet ti to ništa neće korisiti. Ali, ako vođa predvodi, a vodić vodi, onda njih slijedi i duša, htjela ne htjela i djelo biva primljeno.”[6]
”Vjernik se mješa sa ljudima da bi učio, šuti da bi se spasio, govori da bi shvatio i osamljuje se (u ibadetu) da bi uživao.”[7]
Seleme ibn Dinar (Ebu Hazim) rekao je: ”Zapamtio sam islamske učenjake kojima su dolazili namjesnici i halife i stajali pred njihovim vratima kao robovi, sve dok nije došlo vrijeme kada smo gledali učenjake i pobožnjake kako odlaze kod vladra i bogataša i pred njihovim dvorcima stoje kao robovi. Kada su to vidjeli vladari i bogataši, prezreli su učenjake i njihovo znanje, govoreći: ”Da ono što mi posjedujemo (vlast i imetak) nije bolje od onoga što učenjaci posjeduju, ne bi oni dolazili pred naša vrata.”[8]
Rekao je također: ”Ako budeš živio u vremenu u kojem su ljudi zadovoljni riječima bez djela, znaj da živiš u njagorem vremenu.”[9]
[1] El-mustetarrif, str.577.
[2] Hiljetul-evlija, VIII/204.
[3] Ibid., VIII/208.
[4] Ibid., IV/60.
[5] Sifetu safve, II/595.
[6] Ibid.
[7] Ibid., IV/68.
[8] Tabekatul-kubra, I/31.
[9] Ibid.
