Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U savremenom muslimanskom svijetu postoji obrazac koji se ponavlja: muslimanske zemlje bivaju izdvojene i izložene pritisku i agresiji, dok ostatak ummeta pasivno posmatra ili oportunistički kalkulira – upravo kao u priči o bijelom, crvenom i crnom biku, koji su pojedeni jedan po jedan jer nisu stajali zajedno i jer su izdali jedni druge.
Na prvi pogled, ova metafora je moralna pouka o solidarnosti. Međutim, ona u svojoj suštini otkriva duboku strategiju fragmentacije i podjela, jer slabost ummeta nije rezultat manjka resursa ili brojnosti, već odbacivanja principa islamskog jedinstva, zajedničke odgovornosti i političke kohezije.
U tom kontekstu Zapad, predvođen Amerikom i cionističkim entitetom, igra dvostruku ulogu. S jedne strane, kroz direktne intervencije i sankcije stvara pritisak na izolirane muslimanske države. S druge strane, kroz diplomatske i medijske narative oblikuje diskurs u kojem se islam prikazuje kao prijetnja, koju je početkom dvadeset prvog stoljeća američki mislilac Francis Fukuyama ovako opisao: “Islam je jedina velika civilizacija na svijetu koja ima stanovitih problema sa zapadnom modernošću. Posljednjih godina u islamskom svijetu rođeni su fundamentalistički pokreti koji ne samo da odbacuju zapadnu politiku, već odbacuju i osnovni princip modernosti, a to je sekularizam, tvrdeći da progres i istinski napredak mora proisteći iz samog islama. Muslimansko društvo mora odlučiti da li želi živjeti u miru s modernošću, posebno u pogledu osnovnog principa sekularne države, ili ne.”
Strah od islamske političke ideje
Stoga ne čudi što u savremenom muslimanskom svijetu gotovo da ne postoji država kojoj je zaista dopušteno da politički i pravno bude uređena prema islamskim principima. Sve su sekularne, bez obzira na simbolične ustavne formulacije kod nekih da je islam državna religija, ili kod drugih da je islam samo jedan od izvora zakonodavstva. Ipak, u praksi se propisi vjere primjenjuju gotovo isključivo u području personalnog ili porodičnog prava, dok su ključne političke, ekonomske i pravne strukture oblikovane prema sekularnim obrascima.
Ako su, dakle, ustavni i pravni sistemi većinom preuzeti iz zapadnih modela, nameće se logično pitanje: zašto je Zapad prenio sve svoje zakone tim sistemima, ali je za njih posebno skrojio drugačije izborne zakone? I konačno, pitanje koje se samo nameće: čega se to Zapad plaši ako bi se muslimanskim narodima ostavio slobodan izbor, kao što to čini u vlastitim državama?
Ako se pitanje svede na samu srž problema, postaje jasno da je ključna tačka sporova upravo sloboda političkog izbora. Naprimjer, u savremenoj historiji arapsko-muslimanskog svijeta takva prilika gotovo da nije ni postojala. Jedan od rijetkih trenutaka kada je narodu omogućeno da relativno slobodno izrazi svoju političku volju dogodio se u Egiptu 2012. godine. Kada bi se, međutim, takav izbor zaista dopustio u širem muslimanskom svijetu, politički prostor bi se u većini muslimanskih država u osnovi sveo na dvije opcije: nacionalno-ljevičarsku i islamsku.
Eventualna pobjeda nacionalno-ljevičarskog bloka ne bi uopće izazvala ozbiljnu zabrinutost među međunarodnim akterima ili domaćim političkim elitama. Razlog je jednostavan: njihov politički program u osnovi bi ostao unutar liberalno-sekularnog okvira koji već dominira državnim institucijama u većini muslimanskih zemalja. Drugim riječima, promjena bi bila samo personalna, a ne suštinska.
Međutim, pobjeda onih koji nastoje slijediti islamski pristup i koji zagovaraju primjenu islamskih normativnih principa u javnom poretku jeste nešto sasvim drugo – njih se Zapad zaista plaši. Otuda i kontinuirani napori da se spriječi razvoj pokreta koji islam nastoje artikulirati kao sveobuhvatnu društveno-političku ideju – fenomen koji se u savremenom političkom diskursu najčešće označava terminom “politički islam”, a koji bi mogao uspostaviti savremeni model uspješne države na političkom, ekonomskom i društvenom planu.
Iskustvo Egipta iz 2012. i 2013. godine ilustrativan je primjer. Nakon višedecenijskog autoritarnog poretka, izborni proces doveo je do pobjede političkog krila pokreta Muslimanska braća. Iako njihov program i politička vizija tada još nisu bili potpuno razvijeni u smislu jasnog i stabilnog modela državnog uređenja, sama činjenica da je jedna islamski inspirirana politička opcija došla na vlast izazvala je snažne reakcije i mobilizirala snage koje se boje takve opcije: Zapad, arapske režime i ljevičarske stranke. Svi oni učestvovali su u vojnom puču koji je predvodio aktualni egipatski predsjednik i diktator Abdul-Fetah el-Sisi.
Takvi događaji uklapaju se u širi obrazac političkih praksi u muslimanskim zemljama: vojni udari, ograničavanje političkih sloboda, ušutkivanje slobodarskih glasova, kontrola medija i izbornih procesa, širenje korupcije i nemorala koji uništavaju muslimansku državu, društvo i porodicu, kao i institucionalni mehanizmi koji otežavaju nastanak snažnih političkih alternativa. Cilj takvog sistema jeste očuvanje postojećih struktura vlasti i sprječavanje političkih projekata koji bi omogućili povratak islamske države koja bi ujedinila islamski ummet i vratila mu snagu i vodeću ulogu u svijetu.
Islam kao temelj identiteta i snage ummeta
Jer, bez obzira na sve spletke neprijatelja islama, najveća poveznica islamskog ummeta jeste upravo vjera ili akida. Islam, a ne bilo koja druga ideja ili ideologija, temeljni je element kolektivnog muslimanskog identiteta koji nadilazi nacionalne, etničke i političke podjele i predstavlja jedinu pravu pokretačku snagu njegovog napretka.
Zbog toga se više od jednog stoljeća organizirano i sistematski radi na njegovom razvodnjavanju: pretvaranjem vjere u puki skup obreda i tradicionalnih svečanosti, te potiskivanjem vjere iz javnog života i njenim zatvaranjem unutar džamijskih zidova.
Takvu verziju islama Sejjid Kutb nazvao je “američki islam”, čije sjeme Amerikanci žele zasijati u muslimanskim zemljama. To je islam koji se ne opire kolonijalizmu niti tiraniji. Islam u kojem je dozvoljeno tražiti fetvu o kontracepciji, kloniranju i doniranju organa, o stvarima koje kvare post i abdest, o dužini brade, o tome da li se na sedždu prvo spuštaju ruke ili koljena i slično, ali se nikada ne pita za fetvu o našim društvenim ili ekonomskim prilikama, niti o našoj političkoj i nacionalnoj situaciji i imanskim vezama koje nas povezuju. Vladavina islama, zakonodavstvo islama (Šerijat) i pobjeda islama ne smiju se tretirati perom, govorom ili fetvom. Sve to kako bi se spriječilo da islam postane metod upravljanja državom i osnova društvene promjene.
U tom kontekstu nije nikakvo iznenađenje što se pokreti koji islam nastoje vratiti u sferu politike i društvenog uređenja – poput Muslimanske braće, Hamasa i sličnih organizacija – sistematski proglašavaju “terorističkim”. Ta etiketa ne služi samo međunarodnoj propagandi, već ima i mnogo dublju funkciju: delegitimizirati svaku ideju da islam može biti temelj političkog poretka.
Još je tragičnije što u toj kampanji učestvuju i sami muslimanski režimi i dvorska ulema. Umjesto da budu zaštitnici ummeta, oni postaju instrumenti njegove podjele: zabranjuju islamske pokrete, zatvaraju njihove vođe, guše svaki pokušaj političke artikulacije islama i istovremeno pronalaze razna opravdanja za vlastitu pasivnost ili otvorenu izdaju – bilo da je riječ o šutnji pred patnjom muslimana Gaze ili o otvorenoj saradnji sa silama koje te patnje omogućavaju.
Tako se ponavlja ista priča s početka: priča o bijelom, crvenom i crnom biku. Svaki biva ostavljen sâm, izoliran i na kraju pojeden, dok ostali misle da će spasiti sebe ako šute ili ako se prilagode.
Međutim, historija ummeta jasno pokazuje da muslimani nikada nisu bili slabi onda kada su živjeli po islamu, nego onda kada su ga potisnuli na margine života. Kriza u kojoj se danas nalazi muslimanski svijet nije samo vojna niti ekonomska; ona je prije svega kriza ideje, kriza identiteta i kriza samopouzdanja ummeta.
I dok muslimanske zemlje, jedna za drugom, bivaju izložene stravičnoj američko-cionističkoj agresiji, putem koje se postepeno ostvaruju projekti regionalnog preuređenja Bliskog istoka i stvaranja tzv. ”velikog Izraela” – o kojima cionistički političari i zvanični Washington danas otvoreno govore – suštinsko pitanje muslimanskog svijeta glasi: hoće li muslimani ponovo prihvatiti islam kao potpun način života, kao akidu, zakon, društveni poredak i politički sistem, ili će nastaviti živjeti unutar modela koji su im nametnuti izvana, a koji ih drže trajno podijeljenim i politički, vojno i ekonomski slabim?!
Sve dok islam ostaje sveden na privatnu pobožnost i vjerske obrede, dok je Šerijat potisnut iz javnog života, ummet će biti rascjepkan, politički nemoćan i izložen pritiscima, porazima i poniženju. Tek kada se muslimani istinski vrate Kur'anu i Sunnetu, mogu ponovo postati zajednica (ummet) koja sama određuje svoju sudbinu.
Samo ujedinjen muslimanski front, utemeljen na zajedničkoj akidi i svijesti o zajedničkoj sudbini, može nadvladati unutarnje slabosti i vanjske izazove. U konačnici, pobjeda ne pripada onome ko raspolaže najvećim arsenalom oružja, već onome ko razumije i poštuje Allahove zakonitosti (sunnete) u historiji i društvu.
Zato pravo pitanje pred muslimanskim svijetom nije: kada će doći pobjeda? Pravo pitanje glasi: jesmo li ispunili njene uslove? Jer pobjeda je Allahovo obećanje i Njegova riječ, a zasluga za nju je djelo ljudi, tj. njihova iskrena vjera, njihovo slijeđenje Kur'ana i Sunneta, njihovo jedinstvo i spremnost da ponovo učine islam temeljem vlastitog života i političkog poretka. Tek tada će priča o bijelom, crvenom i crnom biku prestati biti upozorenje o porazu, a postati podsjetnik na snagu islamskog jedinstva koje niko ne može slomiti.
Na kraju, ostaje jedno jednostavno, ali presudno pravilo koje muslimani nikada ne smiju zaboraviti: Ako je tvoj neprijatelj jači od tebe, učini svoju vezu s Allahom jakom – pa ćeš biti jači od njega.
