Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prenosi se da je u vrijeme abasijskog halife El-Mensura, jedan od njegovih namjesnika uzurpirao posjed jednog pobožnog i pronicljivog muslimana, pa je on otišao da se žali halifi El-Mensuru. Kada je došao pred halifu, rekao mu je: ”Vođo pravovjernih, hoćeš li da ti iznesem moju potrebu zbog koje sam došao ili da ti prvo navedem jedan primjer?”
El-Mensur mu je rekao: ”Prvo navedi primjer.”
Čovjek je rekao: ”Vođo pravovjernih, ako malo dijete zadesi nešto čega se boji i užasava, ono traži utočište i pomoć kod svoje majke, jer misli da mu niko drugi ne može pomoći osim majke. Kada dijete malo ojača, ako ga zadesi nešto čega se pribojava, onda ono bježi ocu, jer je ubijeđeno da mu otac jedino može pomoći. Kada odraste i desi mu se nešto od čega strahuje, onda traži pomoć kod valije ili namjesnika, jer zna da je on jači i moćniji od njegovog oca. A kada intelektualno još više sazrije i ako mu se desi nešto što prezire i čega se boji, on se žali sultanu, jer zna da je sultan moćniji od namjesnika. Vođo pravovjernih, mene je snašla nevolja i moje pravo je uzurpirano, a ne znam trenutno nikog moćnijeg od tebe, osim Allaha, pa ili ćeš riješiti moj slučaj i vratiti mi oduzeto pravo, ili ću se ja žaliti Allahu, dž.š., pored Kabe, jer sam planirao ove godine na hadždž.”
Kad je čuo primjer koji mu je naveo mudri čovjek, halifa El-Mensur mu je rekao: ”Ne, nego ću ja riješiti tvoj slučaj.” Zatim je napisao pismo namjesniku i naredio mu da odmah vrati čovjeku posjed koji mu je oduzeo.
