Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ebu Umame el-Bahili, radijallahu anhu, prenosi da je neki čovjek pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Šta je vjerovanje (iman)?”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ako te raduje tvoje dobro djelo a rastužuje tvoje loše djelo, ti si vjernik (mu'min).”
Zatim je čovjek upitao: ”Allahov Poslaniče, a šta je grijeh?”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ako se nešto koleba u tebi (ako ti ne dâ mira) ostavi to.” (Ahmed, Taberani i Hakim)
Vjerovanje (iman) u Svemogućeg Allaha je jedno od najvažnijih pitanja za koje su se zanimali ashabi, pa su, poput čovjeka koji je spomenut u ovom hadisu, pitali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o definiciji vjerovanja ili imana, i njegovim znakovima.
Definirajući vjerovanje i ukazujući na njegove znakove, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je ovom čovjeku: ”Ako te raduje tvoje dobro djelo”, tj., ako si sretan kad izvršavaš neki ibadet, kad činiš neko dobro djelo, ako si sretan zbog toga što te je Allah uputio na određeno dobro djelo, nadajući se Allahovoj nagradi, ”i ako te rastužuje tvoje loše djelo”, tj., ako učiniš neki grijeh, pa osjećaš kajanje i grižnju savjesti i strahuješ od Allahove kazne, ti si vjernik.
A zatim je čovjek upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o definiciji grijeha, pa mu je on rekao: ”Ako se kolebaš u duši, ako ti srce nije mirno, onda ostavi to što si naumio učiniti”, jer je to grijeh, da nije ne bi osjećao nemir.
Ovi odgovori Allahovog Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, su zapravo primjer metode i liječenja duša vjernika mudrošću i lijepim savjetom, i upućivanje na nadzor koji se zove vlastita duša i savjest, pa ako čovjeka raduje ono sa čime je Allah zadovoljan, i ako ga rastužuje ono što izaziva Allahovu srdžbu, to je jasan znak da je on vjernik u Allaha.
Jer, svaki čovjek je grešnik; vjernik može upasti u grijeh kao i nevjernik, istinski mu'min može počiniti grijeh kao i munafik, ali je razlika među njima ogromna.
Vjernici, zbog imana u njihovim srcima i čistoće njihovih duša, osjećaju tugu i grižnju savjesti kad god učine grijeh, i osjećaju strah kad god se sjete svojih grijeha, dok se nevjernici i munafici, zbog tvrdoće i smrti njihovih srca, raduju svojim grijesima i omalovažavaju ih, ili ustrajavaju u griješenju bez osjećaja grižnje savjesti i sramote.
Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, rekao je: ”Vjernik vidi svoje svoje grijehe kao onaj koji sjedi ispod brda i plaši se da će ono pasti na njega, a bezbožnik ili nevjernik vidi svoje grijehe kao mušicu koja sleti na njegov nos, pa je on otjera.” (Buharija i Muslim)
A Hasan el-Basri, govorio je: ”Iskreni vjernik je spojio dobro djelo i strah od Allahove kazne, a munafik je spojio loše djelo i sigurnost od Allahove kazne.”
Istinska reforma i preporod društva je u popravljanju i preporodu njegovih članova, iz čega proizilazi i važnost reformiranja i popravljanja samog pojedinca, njegovog srca i ponašanja. Ako nismo u stanju da reformiramo i popravimo sebe, kako možemo tražiti od drugih da reformiraju i poprave stanje u društvu?
Jedno od najboljih i najefektnijih sredstava u popravljanju vlastitog stanja i čišćenju duše, jeste vršenje stalnog samoobračuna i iskrenost prema samom sebi, na šta nas podstiče i citirani hadis. Jer, iskreni vjernik s radošću čini dobra djela, i to ga motivira da udvostruči svoj trud, a rastužuje ga činjenje grijeha, pa žuri da se pokaje i čim prije vrati u okrilje Allahove milosti.
Ovo je vaga vjernika, pa pazimo da je ne poremetimo.
