Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedna od najvećih nesreća koja može zadesiti muslimanski narod jeste kada njime vladaju zulumćari i tirani, koji s narodom postupaju kao da je stado, a s državom kao svojom ličnom imovinom. Nažalost, to se u većini slučajeva dešava upravo danas među muslimanskim narodima i njihovim državama.
No, i pored težine nedaća i iskušenja koja ih pritiskaju, muslimani ostaju u nadi da će među njima ustati oni koji će iznositi istinu ne bojeći se ničijeg prijekora u ime Allaha – a to su islamski učenjaci. Jer oni su dužni savjetovati, podsjećati, naređivati dobro i zabranjivati zlo. Kada to čine, vladari i vođe ih slušaju, čak i ako neki od učenjaka plate visoku cijenu zbog svoje misije, čineći to u ime Allaha i za dobrobit svog naroda. Njihova nagrada kod Allaha je velika, do te mjere da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Vođa šehida je Hamza ibn Abdul-Muttalib, i čovjek koji stane pred vladara tiranina, naređujući mu dobro i zabranjujući zlo, pa ga on ubije.” (hadis bilježi el-Hakim)
Međutim, katastrofa i nesreća postaju još veće kada se takvi učenjaci izgube iz vida – bilo zbog straha, bilo zato što postanu dio dvora nekog tiranina, pomažući mu u njegovim zlodjelima. Tada oni ne naređuju dobro, niti zabranjuju zlo; njihova jedina briga postaje udovoljiti vladaru i pribaviti mrvice njegovog bogatstva.
Prenosi se da je hazreti Alija, radijallahu anhu, rekao: “Ako vidiš učenjake pred vratima vladara, reci: loših li vladara i loših li učenjaka! A ako vidiš vladare pred vratima učenjaka, reci: divnih li vladara i divnih li učenjaka!”
Imam Ebu Hamid el-Gazali rekao je: “Narod se pokvari kad se pokvare vladari, a vladari se pokvare kad se pokvare učenjaci. Da nije pokvarenih sudija i pokvarene uleme, smanjila bi se i pokvarenost vladara zbog straha da ne postanu prezreni i odbačeni.”
Zaista, kada učenjak ili sudija prešuti nepravdu vladara, njegovo nasilje i korupcija se učvršćuju i šire, jer izostaje glas istine koji bi ga obuzdao. Međutim, kada učenjak javno ukaže na njegova zlodjela i tlačenje naroda, to u vladaru budi bojazan od gubitka ugleda, autoriteta i podrške, pa ga strah od osude i pobune može navesti da odustane od nepravde.
U osmanskoj historijskoj literaturi spominje se predaja u kojoj je sultan Sulejman obaviješten o najezdi mrava koji su preplavili stabla u vrtovima Topkapi Palate, penjući se uz debla i nagrizajući koru. Savjetnici su predložili da se stabla premažu krečom, budući da mravi izbjegavaju njegov miris, a mnogi bi pritom i uginuli.
Iako je vladao golemim carstvom, sultan Sulejman nije volio donositi odluke naprečac, naročito kada se radilo o životu, pa makar i najsitnijeg stvorenja. U skladu sa svojom ustaljenom praksom da u važnim pitanjima traži mišljenje učenjaka, uputio se u ured tadašnjeg šejhu-l-islama, Ebu Su'ud Efendije, kako bi zatražio fetvu.
No, muftija toga dana nije bio prisutan, pa mu je sultan ostavio poruku u stihu: “Ako mravi napadnu drveće, ima li u njihovom ubijanju štete?”
Kada se Ebu Su'ud vratio i pročitao poruku, odgovorio je također u stihu: “Kada se postavi pravedna vaga, i mrav će uzeti svoje pravo bez straha.”
Tim riječima podsjetio je sultana Sulejmana na Sudnji dan i Mîzān – vagu Božanske pravde pred kojom će svako stvorenje dobiti svoje pravo. Sultan je razumio poruku i odustao od namjere da posegne za mjerama koje bi značile masovno uništavanje mrava.
Kada je sultan Sulejman umro tokom opsade Sigeta, njegovo tijelo je preneseno u Istanbul. Prilikom priprema za ukop otkriveno je da je ostavio amanet da se u njegovu grobnicu stavi kutija. Učenjaci su, ne znajući šta je u kutiji, odlučili da je otvore. Na njihovo iznenađenje, u njoj su pronašli brižno sačuvane fetve koje su mu tokom života izdavali, kako bi se njima branio pred Allahom na Sudnjem danu.
Tada je šejhul-islam Ebu Su'ud zaplakao i rekao: “Sulejmane, spasio si sebe! Koje nebo nas može zakloniti i koja zemlja nas primiti ako smo pogriješili u fetvama?”
Ako muftija poput Ebu Su'uda plače zbog moguće greške u fetvi, kako li je onda onima koji izdaju fetve znajući da su pogrešne, samo da udovolje nekom kralju ili predsjedniku? Ako se muftija sultana Sulejmana bojao fetve za ubijanje mrava, kako li je onima koji odobravaju ili prešutno odobravaju zatvaranje desetina islamskih učenjaka u Egiptu, Saudijskoj Arabiji i drugim muslimanskim državama, a znaju da je njihova jedina krivica što su govorili istinu?
Mnoge današnje muftije, kadije i učenjaci ponašaju se poput dvorskog učenjaka koji je podsticao Sejjida Kutba da izgovara šehadet prije nego je pogubljen. Naime, kada je donesena nepravedna presuda o pogubljenju Sejjida Kutba, jedan od dvorskih šejhova mu je rekao: “Sejjide, reci: La ilaha illallah.”
Sejjid Kutb se nasmijao i odgovorio: “Reci onome ko te poslao, zar ja nisam osuđen samo zbog La ilaha illallah?”
Stoga ne čude riječi književnika Mustafe Sadika el-Rafi'ija: “Ako vjerski učenjak bude munafik, svaki drugi munafik će biti časniji od njega; mrlja na bijeloj odjeći nije isto što i mrlja na crnoj.”
Ove predaje nas neprestano podsjećaju da je istinska vrijednost učenjaka u njihovoj iskrenosti, hrabrosti i nepokolebljivosti da stoje uz istinu, čak i pred najmoćnijima. Onaj ko prešuti nepravdu, izdaje fetve da bi udovoljio moćniku ili zataji riječ istine iz straha, postaje saučesnik u zlu.
Nasuprot tome, učenjaci čija je iskrenost nepokolebljiva, koji se u ime Allaha ne boje ničijeg prijekora, i vladari koji slušaju njihove riječi i postupaju pravedno, grade društvo u kojem vlada pravda, prava ljudi su zaštićena, slabiji poštovani, a Allahov zakon obasjava svaki kutak života.
Moć u rukama vladara je opasna ako nije vođena pravdom i spremnošću da se prihvati savjet učenjaka. Kao što je Osman Gazi, osnivač Osmanskog carstva, oporučio svom sinu Orhanu da širi pravdu, približava učenjake, udaljava tirane, uzdiže znanje o džihadu i Allahovu riječ, širi islam i mir, pokazuje ljepote islama, čini dobro vjernicima i pomaže im, bude milostiv prema vojnicima, uči se iz propasti zulmćara i stalno se sjeća smrti.
Islamski učenjaci trebali bi biti svjetionici istine i pravde, a njihova riječ i iskren savjet – moćno oruđe koje štiti muslimane od nepravdi i poniženja.
