Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ebu Bekr es-Siddik, r.a., najbolji je i najplemenitji čovjek koji je hodao zemljom, nakon Allahovih poslanika.
Teško je opisat njegovu ljubav prema Muhammedu, s.a.v.s., i prema islamu, kao i njegovu žrtvu za Allahovu vjeru. Dovoljno je reći da je Ebu Bekr r.a., uvakufio sebe, svoj život, vrijeme i imetak za islam i muslimane. Branio je Poslanika, s.a.v.s., svojim imetkom i svojim životom kada su ga nevjernici napadali, ali isto tako i svojim istinoljubivim jezikom onda kada su ga u laž utjerivali. Pomagao je Poslanika, s.a.v.s., onda kada su ga drugi ljudi izdali, povjerovao je u njegovo poslanstvo onda kada su ga drugi negirali. Stoga, ne čude Poslanikove, s.a.v.s., riječi: ”Najpouzdaniji i najpovjerljiviji čovjek kod mene je Ebu Bekr. Da sam ikoga uzeo za prijatelja, Ebu Bekra bih uzeo za prijatelja, ali ostaje bratska (imanska) veza među nama.” (Buharija)
Pred halifom Omerom ibn Hatabom r.a., spomenut je Ebu Bekr r.a., pa je on zaplakao i rekao: ”Da je bogdo sav moj život kao jedan dan i jedna noć Ebu Bekrova. On je u jednoj noći na putu Hidžre došao sa Muhammedom, s.a.v.s., do pećine Sevr i kada su bili pred ulazom, rekao je Poslaniku, s.a.v.s.: ‘Tako mi Allaha, ja ću prvi ući u pećinu, pa ako bude neka opasnost neka mene snađe, a ne tebe.’ Zatim je ušao u pećinu i na jednoj strani pećine ugledao je rupu, pa je pocjepao svoju odjeću i začepio rupu. Onda je pozvao Poslanika, s.a.v.s., da uđe. Nakon toga sjeo je i naslonio glavu na koljena i zaspao. Međutim, u jednom trnutku zmija je izmilila iz rupe i ujela ga za nogu. Iako je osjećao nesnosne bolove, Ebu Bekr nije puštao glasa da ne bi probudio Poslanika, s.a.v.s. No, Poslanik, s.a.v.s. je osjetio da mu se nešto desilo, pa je upitao: ‘Šta ti je, Ebu Bekre?’ Odgovorio je: ‘Allahov Poslaniče, ujede me otrovnica!’ Muhammed, s.a.v.s., uzeo je svoju pljuvačku i stavio je na mjesto gdje ga je ujela zmija i bol je nestao. Taj zmijski otrov u Ebu Bekrovom tijelu, prouzrokovao je kasnije i njegovu smrt. A što se tiče Ebu Bekrovog dana za koji bih ja mijenjao cijeli svoj život, to je dan kada je odlučio da se, kao halifa muslimana, bori protiv otpadnika koji su odbili davati zekat. Otišao sam kod njega i rekao mu: ”O halifo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pokušaj ujediniti ljude i budi blag prema njima.” On je ljutito odgovorio: ‘Zar ti sine Hatabov, žestok u džahilijjetu, a slab i neodlučan u islamu?! Objava je prekinuta, a vjera je upotpunjena i usavršena, pa zar da se vjera skrnavi i obezvrijeđuje, a ja živ.”’
Ebu Bekr ibn Ajjaš, rekao je: “Ebu Bekr Es-Sidik r.a., nije pretekao druge ashabe mnoštvom dobrovoljnog namaza i posta, već onim (vjerom i ubjeđenjem) što se učvrstilo u njegovom srcu.”
Ebu Bekr r.a. je bio i najhrabriji ashab koji je mnogo puta stao pred isukane mušričke sablje i izložio sebe opasnosti da bi zaštitio Muhammeda, s.a.v.s.
O tome svjedoči i sljedeća predaja. Naime, prenosi se da je Alija, r.a., kao halifa držao hutbu i u jednom trenutku upitao prisutne muslimane: ”O ljudi, znate li ko je najhrabriji čovjek?” Rekli su: ”Ti, emiru-l-mu’minin!” Odgovorio je: ”Što se mene tiče, niko mi nije izašao na mejdan a da mu se nisam suprotstavio i da ga nisam pobijedio, ali nije to ono što sam tražio. Najhrabriji čovjek je Ebu Bekr. Mi smo bili načinili posebnu nosiljku za Poslanika, s.a.v.s., pa smo se dogovarali ko će stalno biti uz njega da ga ne bi neko od nevjernika napao. I, tako mi Allaha, niko mu se nije pokušao približiti, a da pred njega nije izašao Ebu Bekr sa isukanom sabljom. Zato je on najhrabriji čovjek. Gledao sam Poslanika, s.a.v.s., kada su ga napale Kurejšije, jedni su ga udarali, a drugi su ga vukli za odjeću, govoreći: ‘Zar ti bogove da svedeš na jednog Boga?’ Tako mi Allaha, Ebu Bekr se suprotstavio svakom od njih, braneći Poslanika, s.a.v.s., i govoreći: ‘Zar ćete ubiti čovjeka samo zato što govori: moj Gospodar je Allah!’ Zatim bi plakao za Poslanikom, s.a.v.s., toliko da bi mu suze natopile bradu. Tako vam Allaha, recite mi ko je bolji, Ebu Bekr ili onaj vjernik iz faraonove porodice koji se spominje u Kur’anu? Svi su šutili, pa je Alija, r.a., rekao: ”Tako mi Allaha, jedan sat Ebu Bekrovog života, vrijedniji je od zemaljske kugle ispunjene ljudima poput vjernika iz faraonove porodice, jer on je krio svoje vjerovanje, a Ebu Bekr je obznanio svoje vjerovanje.” (Ibn Kesir, El-bidaje ve-n-nihaje, III/271-272.)
Ebu Bekr je bio istinski bogobojazan čovjek i mnogo je iz pobožnosti plakao. Ibn Sirin je rekao: ”Nakon Poslanika, s.a.v.s., ne znamo nikoga da je toliko plakao u namazu kao Ebu Bekr.” Govorio je: ”Volio bih da sam stablo s kojeg ljudi jedu plodove, a zatim ga posijeku.”
Njegova pobožnost i skromnost nije se smanjila, niti je ostavio prefinjeni islamski ahlak ni onda kada je postao halifa svih muslimana. I kao halifa, Ebu Bekr se posvetio pobožnosti, pomaganju sirotinje, slabih, nemoćnih i uspostavi pravde u islamskoj državi.
Prenosi se da su neke stare žene, kojima je Ebu Bekr dolazio musti ovce prije nego je postao halifa, rekle: ”Sada nam više neće dolaziti.” Čuo je to Ebu Bekr, pa je rekao: ”Dolazit ću, tako mi Allaha, i kao halifa musti vaše ovce. Nikada neću napustiti ahlak na kojem sam odgojen.” (Ibn Sa'd, Tabekatu-l-kubra)
Jedne prilike njegov sin Abdurahman svađao se sa komšijom, pa mu je rekao: ”Sine, budi dobar prema komšiji, jer svi ljudi dođu i odu, a komšija ostaje.”
Njegovi savjeti su ostavljali traga na duše muslimana. Jedanput je govoreći s minbera, rekao: ”O ljudi, pet je tmina i pet svjetiljki za njih! Ljubav prema dunjaluku je tmina, a njegova svjetiljka je bogobojaznost; grijeh je tmina, a njegova svjetiljka je pokajanje; kabur je tmina, a njegova svjetiljka je la ilahe illallah Muhammedu-r-resulullah; ahiret je tmina, a njegova svjetiljka je dobro djelo; Sirat-ćuprija je tmina, a njena svjetiljka je jekin (ubjeđenje).”
Prenosi se od Aiše, r.a., da je rekla: ”Kada se Ebu Bekrova bolest pojačala, neki ashabi su mu govorili: ‘Hoćeš li da ti pozovemo ljekara?’ Odgovorio je: ‘Ljekar me je već pregledao.’ Upitali su: ‘Šta je rekao?’ Odgovorio je: ‘Rekao je: -Ja radim šta hoću. Zatim je rekao: ‘Pogledajte šta je ostalo od mog imetka nakon što sam postao halifa muslimana i to proslijedite halifi poslije mene.’
Našli smo od njegovog imetka slugu i jednu devu koju je koristio za navodnjavanje bostana i poslali smo ih Omeru. Omer je, kad je to vidio, plakao i rekao: ‘Allah se smilovao Ebu Bekru, uistinu je u težak položaj stavio halife poslije sebe.”’ (Sifetu safve)
