Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U savremenoj Evropi, religija (tj., kršćanstvo), svedena je gotovo na ceremonijalni okvir. Ona nema utjecaja na ponašanje ljudi i oni je vide uglavnom kroz prizmu crkve i svećenika koji pružaju propovjedničke usluge ili prisustvuju događajima poput vjenčanja i sahrana, a ne kao što muslimani poznaju vjeru kao sveobuhvatan ekonomski, društveni i politički sistem.
Dakle, za većinu Evropljana, religija je u vlasništvu crkve, a svećenik tek profesionalac u mantiji, udaljen od stvarnosti i od javnog života. Kod njih se vjera ne živi, ona se povremeno ”konzumira”, i to simbolično.
Za razliku od takvog shvatanja i poimanja vjere, u islamskom shvatanju vjera nije samo dio života, ona je sâm život. Islam se ne svodi na rituale niti se zatvara u zidove džamije. To je Božanski model (sistem) za uređenje kompletnog života, na individualnom i društvenom nivou.
On prožima ekonomiju, zakon, porodične odnose, moral, pa i svakodnevnu etiku ponašanja.
U islamu ne postoji svećenički stalež. Imam ili mujezin nemaju nikakve privilegije, i niko ne traži blagoslove od glavnog muftije ili reis-ul-uleme, naprimjer, kao što kršćani (katolici) traže od pape i drugih svećenika, niti iko od njih kupuje oproštajnice, niti pak dove.
U islamu nema opravdanja za odvajanje religije od države kao što je to slučaj u kršćanstvu, i u islamu ne postoji religijska institucija čije su ovlasti iznad ustava. Naprotiv, izvršnoj vlasti se povjerava primjena šerijatskih propisa, iz kojih se izvode ustav i zakoni, a koji se primjenjuju na muslimanske građane, dok nisu obavezujući za sljedbenike drugih vjera.
Zbog toga islamska država čuva slobodu vjere za nemuslimane i poštuje njihovu autonomiju mnogo bolje nego što to čini zamišljeni sekularni model, jer u okviru islamskog zakona ne garantira im se samo sloboda, već i dostojanstven život i sigurnost. Islam je kroz historiju štitio prava nemuslimana, a halifa Omer, radijallahu anhu, koji je naredio da se za starog Jevreja (koji je zbog siromaštva bio primoran da prosi) izdvaja novac iz državne blagajne, nije izuzetak, već princip.
Zato je nerazumijevanje islama kod sekularnih Evropljana više od obične neupućenosti, to je rezultat duboko ukorijenjenog konceptualnog nesporazuma.
Odbacujući islam kao objavu, oni ne ulažu ni minimum truda da upoznaju Kur'an. Čak ga, često bez ikakvog čitanja i proučavanja, unaprijed diskvalificiraju, i tako propuštaju priliku da sagledaju šta islam zapravo nudi, ne samo muslimanima, već cijelom čovječanstvu.
Nažalost, sličan problem zadesio je i muslimanski intelektualni prostor, pogotovo onaj arapski, što im se danas itekako obija o glavu. Mnogi muslimanski sekularisti su nekritički uvezli zapadne ideje, ne iz potrebe za reformom, već iz kompleksa inferiornosti prema Zapadu. Njihovo mišljenje oblikovano je liberalnim vrijednostima, i to najčešće bez lokalnog konteksta.
Rezultat toga je duhovna praznina i intelektualna zavisnost. Oni papagajski ponavljaju fraze o “odvajanju religije od države”, ne shvatajući da islam nikada nije poznavao koncept religijske vlasti slične kršćanskoj crkvi.
Zašto bi se onda islam isključivao iz društvenog života, kad on, u svom originalnom obliku, donosi ravnotežu, pravdu i red?
Čak i kad bismo zanemarili činjenicu da je islam, odnosno Šerijat, Božanska naredba koja se mora slijediti, i kada bi sekularisti zanemarili besmislenu tvrdnju da je vjera nazadna i vodi ljude u prošlost, te makar na trenutak prihvatili naučnu objektivnost i pokušali neutralno uporediti savremene ljudske zakone sa Šerijatom, bez sumnje bi otkrili sljedeće:
– Sveobuhvatnost islamskog Šerijata, koji se bavi i najsitnijim detaljima, od pozdrava do nasljednog prava, od porodičnih odnosa do ekonomskih transakcija.
– Kombinaciju motivacije (podsticanja) i odvraćanja – U Šerijatu postoji kombinacija motivacije i odvraćanja, i ta kombinacija je dvostruka: odnosi se i na ovaj i na onaj svijet, dok se kod ljudskih zakona sve svodi samo na odvraćanje ili prijetnju kaznom za onoga ko prekrši zakon ili pravilo, i to samo ako bude uhvaćen, odnosno, ako se prekršaj dokaže.
– Božanski metod je efikasniji u ostvarivanju društvene reforme, jer raspoređuje odgovornost u popravljanju stanja u društvu, između države i pojedinaca, dok ljudska zakonodavstva tu odgovornost prebacuju isključivo na državu. U njima nema podsticaja pojedincima da pomažu drugima (dobra djela), niti postoje propisi koji obavezuju na pomaganje potrebnima (sadaka), niti pozivaju na ličnu inicijativu u promoviranju dobra i uklanjanju štete (naređivanje dobra i odvraćanje od zla).
– Ljudski zakoni zanemaruju opću moralnost i ne uspostavljaju nikakve preventivne mjere protiv nanošenja štete drugima i njihovim interesima (kao što su ogovaranje, klevetanje, laganje, kršenje zakletve, vrijeđanje tuđe časti i dostojanstva itd.). Štaviše, ne propisuju nikakve kazne za društvene i moralne uvrede, već sve prepuštaju na volju oštećenog, da li će tužiti onoga koji mu je nanio štetu ili ne.
– Porodica kao osnovna ćelija društva – Nijedan svjetovni ustav ne bavi se tako ozbiljno i temeljito problemima porodice, niti jasno definira odnose među članovima porodice, kao što to čini islamski Šerijat. Sve se uglavnom svodi na neobavezna pravila, dok Šerijat precizno određuje prava i obaveze, i nudi preventivne mjere da se problemi spriječe prije nego se dese.
Na osnovu rečenog, zaključak je jasan: Allahov zakon nije alternativna opcija – on je sistemska garancija pravde, uravnoteženosti i dostojanstva za sve. Odbaciti ga bez razumijevanja nije znak racionalnosti, nego znak ili predrasude, ili duhovne sljepoće. Protiv toga mogu biti samo oni koji iz mržnje odbacuju islam, ne zato što imaju bolje rješenje, nego zato što nose u sebi otpor prema Allahovoj objavi.
