Piše: šejh Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Islam naređuje čišćenje tijela i duše. Uzvišeni Allah, objavio je: ”Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste.” (El-Bekara, 222.)
Čistoća duše zasniva se na iskrenoj i ispravnoj vezi sa Allahom. Čišćenje tijela uklanjanjem prljavštine koja ne priliči časnom položaju čovjeka kod Allaha, ima veličanstvenu nebesku poruku.
Obožavanje tijela, obožavanje materije i pobuna protiv Božanske osnove u ljudskom životu su devijacije koje rezultiraju samo zlom i nevoljama. Pošast materijalne civilizacije je u tome što je potčinila umove strastima, utišala zov duha a oslobodila zov ilovače, porekla je da je Allah udahnuo u čovjeka od Svoga duha i vjeruje da je čovjek kao takav proizašao iz zemlje, pa mu nije dozvoljeno da podigne glavu iznad prašine i da veliča Allaha, Koji mu je podario sve blagodati i Koji je tajna čovjekove veličine.
Mi potvrđujemo da čast i veličina ljudskosti, prije i poslije svega, leži u njegovoj vezi s Bogom i pridržavanju Njegovih zakona i zapovijedi. Prava sloboda nije u pravu čovjeka da obezvrjeđuje i skrnavi svoju ličnost ili da se uzvisuje ako hoće i kako hoće, već je istinska sloboda da se čovjek potčini ograničenjima savršenosti i potpunosti i da djeluje isključivo u tim okvirima.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Niko od vas neće vjerovati (upotpuniti svoj iman) sve dok i njegovi prohtjevi (strasti) ne budu u skladu sa onim s čime sam došao.” Tj., sa onim što mi je Allah objavio.
Šta je sloboda za kojom ljudi čeznu i koju prizivaju velika i čista srca? To je pravo ljudi da osiguraju sredstva pomoću kojih mogu živjeti čistim i časnim životom, a nije pravo čovjeka da se odvoji od svoje prirode ili da se pobuni protiv svoje prirode.
Sloboda nije čovjekovo pravo da se pretvara u životinju ako želi, ili da negira svoju duhovnu vezu sa Gospodarom svjetova, ili da čini djela koja slabe njegovu vezu s nebom, a jačaju njegovu vezu sa zemnim prahom. Sloboda u ovom smislu nije ništa drugo do izvrtanje činjenica i udaljavanje stvari od njihovog uobičajenog toka.
U stvari, realnost je takva da nećete naći nikoga poniznijeg ili pokornijeg od čovjeka koji je tvrdio da je slobodan, a kada malo bolje upoznate njegov život, vidjet ćete da je on bio pokoran svim svojim strastima. Možda je bio rob svom stomaku ili spolnom organu, ili je možda bio rob vanjskom izgleda kojim se predstavljao ljudima, ili pak rob ceremonija za koje je mislio da su stvar prestiža i ugleda.
Apsolutna sloboda proizilazi isključivo iz istinskog robovanja Allahu Jedinom. Srce koje je povezano s Allahom uzdiže svog vlasnika iznad svega prolaznog, tako da ga strah ne ponižava, niti ga želja čini prezrenim. On je, zbog slijeđenja Allahove upute i pridržavanja Njegovog šerijata, zaštićen od svake niskosti, prostote i zamki dunjalučkog života.
Stoga odbacujemo svaki poziv na slobodu koji ljudima prikazuje lijepim i podstiče ih na kršenje Allahovih granica, zapostavljanje i omalovažavanje Njegovih propisa, ili degradira čovjeka s nebeskog položaja za koji je nominiran samim stvaranjem.
Koliko je samo čovjek na niskom stepenu i beznačajan ako njegova uloga i zadaća u životu ne prelazi nekoliko desetina godina koje provede na zemlji, a zatim odlazi bez povratka, i time se njegov slučaj završava, kao što završavaju životni rokovi vukova u šumi, ovaca u poljima ili konja u štalama.
Da li je zbog toga stvoren čovjek? Je li ga zbog toga Allah učinio namjesnikom (halifom) na zemlji? Allah, dželle šanuhu, Koji je podario čovjeku ovaj uzvišeni stepen, nije ga ostavio i prepustio samom sebi, shodno Allahovim riječima: ”Zar čovjek misli da će sâm sebi prepušten biti, da neće odgovarati?” (El-Kijame, 36.) Ne, već kao što ga je Allah počastio i odlikovao mnogim blagodatima, zadužio ga je krupnim obavezama.
Islam je posljednja Allahova riječ na ovom polju, i to je vjera koja poštuje prirodu stvari, jer je prirodna vjera. Stoga je nemoguće da sadrži naučni ili društveni sud koji je u suprotnosti s utvrđenim činjenicama. To je neponovljivi nebeski trag, koji je ostao iznad iskrivljavanja i promjena, povezujući čovjeka sa njegovom drevnom nebeskom vezom, i uzdižući ga iznad zemne prašine i prizemne nade.
Čovjekove intelektualne sposobnosti i mogućnosti su zasjale u prošlim stoljećima, a njihov sjaj se u modernoj eri uveliko povećao, i čovjek je umislio da su tekovine i koristi od ovog čisto intelektualnog napretka neprocjenjive. Štaviše, umislio je da je – sa ovim nepotpunim intelektualnim aspektom – postao pravi gospodar postojanja.
A kada bismo malo bolje razmislili o plodovima ove napredne faze ljudskog života, shvatili bismo da su razmjeri gubitaka ogromni, i da je čovjek izgubio sebe i da je dao sve od sebe da bi došao do prolaznih krhotina i ruševina, te da se iz ove podle borbe nije vratio osim sa ogromnim žrtvama, gubicima i nedaćama. No, kao što je Uzvišeni Allah objavio: ”Nevjernici neće prestati u nj sumnjati, sve dok im iznenada smrt ne dođe ili dok ne osjete patnju na onome svijetu.” (El-Hadždž, 55.)
