Piše: Šejh Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Pitanje morala i moralnog posrtanja pod teretom slabosti jedno je od najvažnijih pitanja svakog društva i svakog vremena. Jer, kao što se ne može podići veleljepna palača bez čvrstih temelja, stubova i noseće konstrukcije, tako se ni velika ljudska ličnost ne može izgraditi bez moralnih vrijednosti i osobina koje ulijevaju povjerenje i sigurnost.
Kada vidiš društvo koje brižno čuva red i poredak, precizno poštuje vrijeme, hrabro se suočava s vlastitim pogreškama, duboko osjeća prava drugih, ljubomorno štiti dostojanstvo svoga naroda, brzo se trgne kada zaprijeti opasnost, a ostaje uzdržano i smireno pred izazovom pohlepe, daje prednost Allahovom zadovoljstvu nad zadovoljstvom ljudi – kada vidiš da su ove osobine prisutne u jednom narodu, znaj da je on na svom putu ka vrhu.
Muslimani prve generacije bili su upravo takvi, moralni uzori u kojima su se utjelovili čast, iskrenost, čistoća i nesebičnost. Zato su s pravom postali predvodnici čovječanstva.
Nije ni čudo, jer oni su bili plod odgoja čovjeka kojeg je Allah opisao riječima: “Ti si, zaista, na najuzvišenijem stepenu morala.” (El-Kalem, 4.)
Bili su oličenje visoke duhovne zrelosti, pa su narodi išli za njima da uče i da se nadahnjuju.
A danas, mi trčimo i zadihano jurimo za drugim narodima, ali ih ne sustižemo niti dostižemo njihov nivo, jer je vrijednost morala u našim očima oslabila, a naša povezanost s njim postala je krhka.
Moral nisu puke riječi ili apstraktne ideje, on je splet različitih vrlina i uzvišenih navika po kojima narodi žive, baš kao što tijelo živi zahvaljujući svojim organima i žlijezdama. A kada se te vrline pohabaju, kada se ta moralna spona raskine, tada ćeš u ponašanju ljudi – kako u javnom tako i u privatnom životu -, vidjeti ono što nimalo ne raduje, nego budi zebnju i stid.
U mnogim muslimanskim zemljama vidio sam nemar i mrtvilo u obavljanju poslova i dužnosti; vidio sam kako se ljudi okreću samo svojim interesima, zaboravljajući opće interese i zajednička prava.
Vidio sam širenje besposlice, lijenosti i uzaludno rasipanje života. Laganje prilikom dogovaranja termina, u prenošenju vijesti, u opisivanju drugih – postalo je lahka i raširena stvar. Također, primijetio sam da ljudi bez mjere traže ono što misle da im pripada, dok s velikom nehajnošću odgađaju ili potpuno zanemaruju ispunjavanje svojih obaveza.
Često ostavljaju nedovršenim ono što bez poteškoće mogu završiti, a u govoru i djelovanju nedostaje blagosti i prisutna je grubost, pretjerivanje i oštrina u raspravama i sukobima.
Uz sve to, lijepo ponašanje svelo se na puke vanjske forme iza kojih viri licemjerje i pretvaranje, tako da je pretvaranje – koje je u islamu blizu širka – postalo gotovo vladajući oblik međuljudskih odnosa. Upravo je ono glavni motiv za raskošne proslave, za razmetljive gozbe i usiljena vanjska pokazivanja, bilo u radosti ili žalosti.
Razboriti i pronicljivi ljudi uvjereni su da su upravo arapski političari i vođe glavni razlog svakog cionističkog trijumfa ostvarenog u posljednjim desetljećima.
Vođe cionističke države otvoreno priznaju: dobit koju su ostvarili nadmašila je snove i pretekla maštu. Nisu je ni planirali, niti su morali lukavo smišljati načine da je ostvare. To je bio dar dekadencije arapskog svijeta, poklon slabosti morala i raspadanja vrijednosti. To je bio ”hladni” ratni plijen za neprijatelje koji znaju kako se koristi prilika.
A ima li veće prilike od one kada je muslimanski vođa rob porocima i strastima? Kada je muslimanski vladar došao do prijestolja gazeći preko lobanja svojih sunarodnjaka, lomeći kosti i gušeći nadu onih koji su mu se usudili suprotstaviti? To je, bez sumnje, bila zlatna šansa za nastanak cionističke države, koja je nastala u praznini koju je ostavilo naše moralno urušavanje. U provaliji gdje su muslimani postali razbijene skupine, rastrgana srca, prikovani za zemlju i uzdrmani strastima.
Mi olahko govorimo drugima: “Džehennem je boravište nevjernika i idolopoklonika! Platit će za svoje poricanje Allaha i zaborav na Njega!”
Ali, ja se pitam – zašto to isto ne kažemo i sebi? Zar džehennemska vatra ne čeka i licemjere – one koji su djela činili ne radi Allahovog zadovoljstva, nego želeći život na ovome! svijetu i njegov sjaj?! One koji su se svim silama borili za slavu, glas, novac i prestiž, čija je povezanost s tim žudnjama bila dublja i čvršća od povezanosti idolopoklonika s njihovim kipovima?!
Zašto sebi ne kažemo: Prvi koji će biti bačeni u Džehennem su ljudi od vjere koji su trgovali vjerom i vjerskim znanjem radi dunjaluka, te bogataši i ratnici koji su žudjeli za ugledom i vlašću, a ne za ahiretom i Allahovim zadovoljstvom.
