Piše: Mr. Semir Imamović
Post Dana ašure ustanovio je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, odmah po dolasku u Medinu, nakon što je iz razgovora sa Jevrejima, koji su postili Ašuru, saznao da je, na taj dan, Allah, dželle šenuhu, spasio Musāa, ‘alejhi selam, od faraona i njegove vojske, obrazloživši to činjenicom da su ”muslimani (kao autentični baštinici poslaničke tradicije) preči Musau od jevreja (koji su njegov vjerozakon u mnogome izmjenili, oskvrnuli i prilagodili ga svojim prohtjevima).” (Tj. mi smo preči da, postom i zahvalom Allahu, dželle šenuhu, obilježimo dan u kojem je spašen jedan od ulu-l-azm-odlučnih Poslanika).
Sve do propisivanja ramazanskog posta, post Ašure je bio farz (stroga vjerska dužnost), a nakon što je islamski ummet počastvovan ramazanom, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je svakom pojedincu prepustio da sam odluči hoće li taj dan postiti ili ne, ali je jasno naglasio ”da post Ašure briše grijehe počinjene u prethodnoj godini.” To je jedina istina o ovom mubarek (blagoslovljenom) danu, u koju je obaveza vjerovati i u skladu s njom djelovati. Stavljanje Ašure u bilo koji drugi kontekst (oplakivanje smrti Poslanikovog unuka, Husejna, radijallahu ‘anhu), za kojeg ne postoji validno šerijatsko obrazloženje i argumentacija, je, sa stanovišta islamske akaidske i pravne nauke, neprihvatljivo i neodrživo, makar se radilo o izražavanju ljubavi prema Poslanikovoj užoj porodici (ehlu-l-bejt), pa i prema samom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kroz posebne ceremonije i rituale. To su nam svojom praksom potvrdili poslanikovi najbliži i najvjerniji ashabi i njegovi duhovni i svjetovni nasljednici, el-hulefai-r-rašidun (pravovjerne halife), koji i pored beskrajne ljubavi i poštovanja koje su gajili prema Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nisu posebno obilježavali dan u kojem je umro njihov habib-miljenik, učitelj i najveći čovjek, koji je ikada hodio zemljom.
Zar bi ashabi, koji su, doslovno, slijedili svaki njegov korak, brižno slušali svaku njegovu riječ i sprovodili je u praksu, uživali u svakom trenutku provedenom u njegovom prisustvu, nestrpljivo čekali da se iz pustinje pojavi beduin i pita ga o onome o čemu ga oni nisu ”smjeli” (iz strahopoštovanja i stida) pitati i voljeli ga više nego što vole sebe, svoju djecu i žene, propustili takvo dobro – da mu se, na prikladan način, onako kako dolikuje velikanima njegovog kova, makar simboličnim okupljanjem u njegovoj džamiji, i kratkim podsjećanjem na njegov lik i djelo, zahvale na svemu što je uradio za islam, muslimane i čovječanstvo u cjelini. Zato postoji samo jedno obrazloženje: kao dobri poznavaoci i tumači Allahove knjige i poslaničke tradicije, bili su svjesni da se poštovanje prema Poslaniku, njegovom liku i djelu, može jedino iskazati na propisan način i u okvirima koje je zacrtao njegov i njihov Gospodar i Zakonodavac, Allah, dželle šenuhu.
Kur'an i Sunnet, ne samo da ne podstiču i ne afirmišu oplakivanje i žalost za umrlim (poslanicima, dobrim ljudima, roditeljima, bližom rodbinom), nego naprotiv najstrožije osuđuju takvu praksu a njenim poklonicima i zagovornicima, negiraju pripadnost islamskom ummetu, u mjeri koliko je ta praksa popraćena unutarnjim ubjeđenjem i vjerovanjem. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u tom smislu, kaže: ”Nije od nas (ne pripada nam) onaj ko se (zbog žalosti za umrlim) udara po licu, trga sa sebe odjeću i kuka i nariče kao što to pagani rade.” (Hadis su zabilježili Buharija i Muslim). Ašura, kao i drugi odabrani dani i noći u godini, svoju vrijednost (blagoslovljenost) crpe iz autentičnih zakonskih tekstova, u kojima je eksplicitno naglašena njihova odabranost (vrijednost ‘ibadeta u njima), i niko nema pravo, ma ko on bio, mijenjati i prekrajati tu činjenicu, u korist svojih mezhepskih, sektaških i ideoloških svjetonazora, a naročito ne svjetonazora koji se u osnovi kose sa doktrinom čistog tevhida (iskrene vjere u Jednog Boga). Kada sam prije nekoliko dana, učestvujući u jednoj raspravi na internetu o različitim pristupima Ašuri, napisao da se ljubav prema Husejnu, radijallahu ‘anhu, i ehlu-l-bejtu ne može manifestirati na način koji je suprotan islamskim doktrinarnim, pravnim i moralno-etičkim normama (samoozljeđivanjem, samokožanjavanjem, naricanjem i oplakivanjem), jedan od učesnika u raspravi, pokušavajući po svaku cijenu braniti takvu praksu, mi je odgovorio: ”Vjerovatno su Husejn i ehlu-l-bejt, zbog njihove važnosti i bliskosti sa Poslanikom, izuzetak iz ovog pravila.”! To me podsjetilo na jednu predaju u kojoj se navodi da je sin jednog uglednog ashaba došao, sav radostan i ushićen, svome ocu, i pohvalio mu se kako provodi vrijeme sa ljudima, koji, kada uče Kur'an, padaju u nesvjest od skrušenosti i bogobojaznosti, našta mu je on mudro kazao: ”Sine moj, ja sam imao priliku družiti se sa Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Ebu-Bekrom i Omerom, radijallahu ‘anhuma, i slušati njihovo učenje Kur'ana, a nikoga od njih nisam vidio da, dok uči Kur'an, pada u nesvjest, ili nešto slično tome. Nego, kloni se ti tih ljudi.” Dakle, istina i dobro je u slijeđenju Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovih pravovjernih halifa (Ebu-Bekra, Omera, Osmana i ‘Alije), ma koliko nam to nekada djelovalo pojednostavljeno i strogo, a zlo je u slijeđenju vlastitih uvjerenja i razumijevanja šerijatskih propisa, ljudskih hirova (prohtijeva) i narodne tradicije (koja je u koliziji sa šerijatskim propisima), ma koliko nam se to, u datom trenutku, činilo logičnim i prihvatljivim. Nije li nas ovom rezonu, upravo naučio, Husejnov otac, i veliki poznavalac Poslanikovog Sunneta, Alija, radijallahu ‘anhu, kada je rekao: ”Da se vjerski propisi ustanovljavaju (izvode) racionalnim promišljanjem i zaključivanjem, bilo bi logičnije da se mesh uzima po donjem a ne po gornjem dijelu mestvi, ali ja sam vidio Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kako potire gornji dio mestvi.”
”Izuzimanje jedinke iz općeg šerijatskog propisa”, rekao sam mu, ”je šerijatsko-pravna kategorija za koju mora postojati jasno utemeljenje u zakonskom tekstu, a koliko mi je poznato takav izuzetak ne postoji, tako da ostaje primjena gornjeg hadisa na sve situcije i slučajeve.” Osim toga, zar Husejn, radijallahu ‘anhu, i časna porodica kojoj je pripadao, nisu najpreči da ih se sjećamo dostojanstveno, onako kako to priliči poslanikovom rodu, i u skladu sa propisima, a ne udaranjem lancima i otvaranjem krvi na tijelu? Ljubav prema Husejnu, radijallahu ‘anhu, i njegovoj časnoj porodici, je vjerski imperativ, neupitna istina i Allahu drago djelo, i upravo zbog toga bi je, u potpunosti, trebalo izvući iz konteksta Ašure, ljudskih ceremonija i rituala, jer joj to, osim što nema nikakvog uporišta u vjeri, samo umanjuje vrjednost, spušta deredžu i lišava smisla, zbog kojeg je i ustanovljena. Allahu moj učini nas od onih koji iskreno vole ehlu-l-bejt i slijede put Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Ebu-Bekra, Omera, Osmana, Alije, Muavije, Hasana i Husejna, radijallahu ‘anhum edžmein.
