Bajram – namaz u avlijama i na livadama

468
bajram namaz na livadama

”I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi …” (El-Enfal, 25.).
Na Facebooku su ovih dana osvanule fotografije koje prikazuju jednu manju grupu ljudi kako obavljaju bajram namaz u jednoj privatnoj avliji. Iz opisa i komentara saznajemo da je riječ o Kakanjcima, sljedbenicima selefijskog tumačenja islama, koji su, na ovaj način, javnosti Bosne i Hercegovine htjeli i praktično demonstrirati kako se ”ispravno, po Sunnetu”, obavlja bajram-namaz. U obrazloženju jednog od protagonista ovog skupa, navodi se da je konačno došlo vrijeme da se kaže ”ne novotarijama i novotarskoj praksi” i da se bajram-namaz vrati tamo gdje mu je i mjesto ”na musallu” (otvoreni prostor). U obrazloženju još stoji da je bajram-namaz predvodio hafiz koji se nalazi na studijama u Kairu, čime se, valjda, ovom činu htjeo dati i ”ulemanski” muhur. Komentari na ovu vijest su različiti, i kreću se, uglavnom, između otvorene osude i otvorene podrške (glorifikacije). Nešto kasnije sam, onako neobavezno, surfajući po internetu, saznao da ”bajram na otvorenom” nije praksa samo kakanjskih selefija (naravno ne svih jer većina sljedbenika selefijskog pravca obavlja bajram namaz u džamijama sa ostalim muslimanima), nego da je, po istom principu (sunnetizacija bajrama), i jedna grupa Brčaka, također organizovala ”bajram na otvorenom”, odnosno na livadi. Naravno, pridružujemo se onima koji su oštro osudili ovaj čin, bez obzira na motive i argumente kojima su se rukovodili njegovi organizatori i kojima se, inače, pokušavaju opravdati slične aktivnosti. Prije nego su se uopće odlučili na jedan ovakav korak, kakanjski i brčanski organizatori bajram-namaza na otvorenom (musalli), morali su imati u vidu činjenicu da je obavljanje bajram-namaza na musalli mustehabb (pohvalno djelo), a ne vadžib, te da kao takav ne utiče na pravnu valjanost bajram-namaza, da se u duhovnom središtu islama Mekki, bajram-namaz obavlja u mesdžidu a ne na otvorenom prostoru ili po avlijama (da su kojim slučajem nešto slično pokušali uraditi u Saudijskoj Arabiji, sigurno bi završili iza rešetaka), da organizovanje bajram-namaza spada u stroge nadležnosti islamskih vlasti ili za to nadležne institucije a ne samoukih pojedinaca, da zbog mustehabba (pohvalnog čina) nije dozvoljeno razbijati jedinstvo muslimana (što su oni bez sumnje ovim činom uradili) i da povijest islama, a posebno prva tri vijeka, ne bilježi niti jedan slučaj zasebnog (odvojenog) klanjanja bajram i džuma-namaza, zbog grešaka i propusta svjetovnih i vjerskih vlasti. Štaviše, povijest bilježi sasvim suprotne slučajeve, koji mogu poslužiti kao obrazac u sličnim situacijama. Naime, imam Buharija navodi u svom Sahihu da su neki ljudi ušli kod Osmana, radijallahu ‘anhu, u trenucima kada su njegovu kuću opsjedali pobunjenici (koji su u Medinu došli sa samo jednim ciljem – da ubiju legitimnog islamskog vladara), i rekli mu: ”Ti si vođa muslimana i potpuno smo svjesni situacije u kojoj se nalaziš, ali nam ipak teško pada da nas u namazu predvode ljudi koji su pokrenuli svo ovo zlo (protagonisti smutnje, imamu fitne)?, na što im je on odgovorio: ”Namaz je najbolje djelo kojeg ljudi (zajednica) mogu učiniti, i sve dok budu činili dobro, ostanite uz njih, a ako urade nešto loše, nemojte ih slijediti u tome.” (Buharija, Poglavlje o ezanu, br. 56.). Ima li većih prestupnika i novotara (novotarija je glavni izgovor kojeg sljedbenici tzv. čistog islama koriste za odvajanje od muslimana) od onih koji su rukovodili jednom od najsramnijih pobuna u povjesti islama, koja se završila svirepim ubistvom poslanikovog pravovjernog halife, ali i pored toga, isti taj halifa, radijallahu ‘anhu, savjetuje, zapravo naređuje njihovim podanicima da zajedno s njima obavljaju namaz u džematu, jer ih on, zbog specifičnih okolnosti u kojima se našao, nije mogao predvoditi u namazu. Nadalje, imam Ahmed, čijim se stavovima spomenuta grupa ljudi često voli hvaliti i isticati ih kao primjer vjerske odlučnosti, hrabrosti i odvažnosti, odnosno kao opravdanje za ono što rade, nakon teških iskušenja u koja je zapao zbog svojih bezkompromisnih stavova i dana provedenih u tamnici, nije pozvao svoje učenike i simpatizere da se odvoje od halife Me'muna, koji mu je sve to i priredio i koji je bio službeni pokrovitelj i zaštitnik zabludjelog mu'tezilijskog učenja, i da naprave zajednicu koja bi bila ”po mjeri Kur'ana i Sunneta.” Dakle, čvrstina i dosljednost nisu u razbijanju zajednice i odvajanju od nje, nego u strpljenju na istini i strpljivom podnošenju iskušenja na koja će neminovno naići sljedbenici istine u svakom vremenu. Rekao je Ibn Tejmijje: ”Autori akaidskih djela su jasno naglasili da se džuma i bajram obavljaju u džematu, bez obzira da li ih predvodio pobožan čovjek ili grješnik. Namaz u džematu kojeg predvodi grješnik (fasik) bolji je od pojedinačnog namaza. Ovo je stav izrazite većine islamskih učenjaka, Ahmeda, Šafije i drugih. Štaviše, prema mišljenju imama Ahmeda takav namaz je fard ‘ajn (individualna obaveza svakog muslimana). Prema imamu Ahmedu i drugim učenjacima ehlisunnetskog pravca, onaj ko ostavi namaz iza imama grješnika, je novotar, kao što je navedeno u Abdusovoj, Ibn Malikovoj i El-Attarovoj poslanici o vjerovanju. Ispravno je mišljenje da će u spomenutoj situaciji klanjati namaz u džematu i neće ga obnavljati, jer su ashabi, radijallahu ‘anhum, klanjali džumu i ostale masovne namaze za imamima grješnicima i nisu ih ponavljali: Ibn Omer je klanjao za Hadžadžom, a Ibn Mes'ud i još neki ashabi su klanjali za Velidom ibn ‘Ukbom, namjesnikom Kufe, koji je javno pio alkohol i koji je na namaz dolazio u pijanom stanju. Jednom je klanjao četiri rekeata sabahskog farza i upitao ih: ”Hoćete li da vam dodam još koji rekeat”, a oni su mu odgovorili: ”Dovoljno si dodao.” (Medžmuul-fetava, 23/351-356.). Trebaju li nam bolji putokazi i smjernice za postupanje u vremenima smutnje, odstupanja od Sunneta, nepravedne vlasti, od onih koje su nam direktno dali ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, najpredaniji borci za istinu i Sunnet, i najveći islamski autoriteti ikada. Nisu li nam upravo oni, svojim rječima i djelom, pokazali da je očuvanje zajednice i njenih institucija jedna od najvećih islamskih svetinja koju nije dozvoljeno oskrnaviti čak ni onda kada njome upravljaju nepravedni i nekompetentni vladari i učenjaci. Iz gore navedenih primjera vidimo da oni nijednog momenta nisu dovodili u pitanje autoritet islamskih vladara i njihovih namjesnika, iako se s njima nisu slagali po mnogim pitanjima, iako su ih javno osuđivali zbog njihovih grešaka i zabluda. Ako ashabi, radijallahu ‘anhum, kao najbolji poznavaoci Poslanikovog Sunneta, i njegovi najvjerniji sljedbenici, nisu u činjenju velikih grijeha i novotarija vidjeli opravdan razlog za pravljenje razdora među muslimanima, odvajanje od zajednice muslimana i formiranje svojih mini zajednica, otkud nekome pravo da, pozivajući se na Sunnet, to danas radi, a pogotovo u situaciji u kojoj se nalazi bošnjačko-muslimanski narod, kada svako cijepanje i odvajanje može biti kobno i izazvati katastrofu neslućenih razmjera. U ovom kontekstu, podsjetio bih sve nas na riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja: ”I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava.” (El-Enfal, 25.).