Nosači sa pristaništa između dva rata bili su najjači Beograđani. Novinari su tada pisali kako je jedan od najjačih, Bajram mogao da nosi čak 450 kilograma.
U Beogradu između dva rata, najjači ljudi su nosili nadimak ”obalaši”, jer su na tadašnjem savskom pristaništu istovarivali brodove, a taj težak posao mogli su da rade samo oni koji imaju kolosalnu snagu.
List ”Vreme” je 1937. godine opisao ”silazak sa trona” Steve Tomasovića Crnog, koji nije uspio da prenese čeličnu kasu koja je odnekud doplovila u Beograd i težila 450 kilograma. Crni je do tada važio za najjačeg među amalinima, ljudima koji su se bavili ovim, nosačkim poslom.
Novinari ”Vremena” zabilježili su da je Steva došao u Beograd iz Omiša, da je punu deceniju bio najbolji amalin u gradu i da se znalo, ako već postoji veliki teret, da će ga on sigurno”savladati”.
Međutim, džin iz Omiša je posustao i rekao ono što niko nije očekivao: ”Ne mogu”.
Svi su očekivali od ovog Golijata da će uspjeti da savlada i ovaj težak teret, s obzirom da mu je to već desetak godina uspijevalo, ali ovog puta su se uzdasi razočaranja i sažaljenja međusobno isprepletali.
Ante Matekalo, novinar koji je u međuratnom gradu bio jedan od najboljih reportera, pažljivo je pratio epilog priče, i novog junaka koji će savladati težak teret traži među Tetovcima, kojih je bilo, kako bilježi novinar, pedesetak.
– Špediteri su govorili pred nosačima kako su ”ženetine, a ne ljudi”, pokušavajući da nađu čovjeka koji bi bio u stanju da se suprotstavi ovakvom izazovu, i najzad je Bajram Uzeirović riješio da se okuša. Malo pomalo, čučnuo je Bajram pod čeličnim teretom, dok su mu posmatrači nagovještavali kako će ”mu to biti grobnica”. Pa ipak, na zaprepašćenje okupljenih, odnio je pretešku kasu na odredište – piše Matekalo. I dalje nastavlja.
– Steva Crni prihvatio je poraz riječima:
– Odnese, boga mi. Zatim je kažu, otišao u kafanu ”Kod Šibenika”, i ”ludački” je pio jer je trebalo utoliti žalost. Dva dana se nije trijeznio, a u pristaništu se već pročulo da je mladić iz Tetova zamijenio Dalmatinca – pisao je Ante.
Javnost je ljude koji su angažovali amaline znala kao ”kaparaše” i oni su, kako novinar opisuje,”gospodari dušom i tijelom” nosača.
Bili su smješteni na lijevoj strani Zemunskog mosta (na lijevoj savskoj obali), a ”kaparaši” su nemilosredno gospodarili i njihovom dušom – kako je sažaljivo primjetio Matekalo.
Mladić iz Tetova, Bajram otvara dušu i kaže kako je pelivan ( hrvač ) koji je u svom kraju neprikosnoven. Tada je imao 27 godina, a pelivansku vještinu je izučio u selu Tenovo kod Tetova, kod izvjesnog Ismaila. Od 1928. godine srpski pelivani su mu priznali da je zaslužio pelivansko ime.
– Bajram nikada nije bio pobijeđen. Nije dopustio da ga savladaju ni na jugu, ni ovdje, na Savi. Sjeća se Bajram bučnih pelivanskih sabora. Pa pominje vašare, sabore… Po dvadeset pelivana odjednom, rvanje od jutra do mraka. Bilo je lijepo ali i teško. A ovdje, na Savi, ovdje je još teže – piše novinar Matekalo. I kaže kako amalin ”od šale” podigne 380 kilograma, a uspijeva da se izbori i sa teretom težim od 400 kila. Nije opisao tačno na koji način je Bajram to činio, s obzirom da je današnji svjetski rekord u dizanju tegova znatno manji.
