Piše: Elmedina Muftić
Ispraćamo mjesec ramazana. Najdraži gost nam polahko odlazi, smiren i pun nade i rahmeta baš kakav je i zakucao na vrata vjerničkih srca. Ramazan je mjesec u kojem čovjek svojom voljom i vjerom pobjeđuje tjelesne prohtjeve, za jelom, pićem i intimnim uživanjam. Svako onaj ko je uspio da iskontroliše niske strasti i da voljom pobjedi potrebe, može se smatrati sretnim i zadovoljnim, ima pravo da se raduje Bajramu, kao i susretu sa Gospodarom. Dokazati sebi da smo u stanju da pobijedimo prohtjeve, da uspostavimo ravnotežu između tijela i duše, da zanemarimo materiju i da suštini damo prednost nad formom je velika pobjeda razuma i duha nad tijelom i nefsom. U mjesecu kojeg polahko ispraćamo u nadi da će nam se Allah, dž.š. smilovati da ga i sljedeće godine dočekamo, imali smo priliku da se vratimo svom korijenu, da u sebi oživimo onaj glas i onu pokornost, na koju su se duše u Ezelu obvezale, kad su u glas kazale “pokoravamo se”. Imali smo priliku da u čovjeku probudimo insana, da probudimo humanost u sebi, da osjetimo kako je onima koji su iskušani glađu i žeđu, da nadajući se oprostu od Gospodara i sami kod sebe probudimo potrebu da opraštamo, da nas Allahova milost, kojom nas On posebno u ramazanu obasipa, potakne da u sebi razvijemo osjećaj za milosrđe prema drugim živim bićima. Da jednostavno postanemo bolji nego što smo bili i što jesmo. Da budemo dostojni namjesništva na zemlji, koje je eto samo čovjek uspio da preuzme na sebe. Ramazan je jedan od dvanaest mjeseci u hidžretskom kalendaru, ali on treba da u srcu vijernika bude vodilja tokom čitave godine, odnosno života sve dok duša ne napusti tijelo. Sve što ostavimo tokom ramazana, treba da ostavimo tokom života, sve lijepe osobine koje smo kod sebe uspostavili u mjesecu Milosti treba da uzgajamo kao najdragocjeniji cvijet u svojoj bašči bivstvovanja.
Zajedništvo, ta posebnost saffa koja u ramazanu posebno zaživi, treba da bude trajna dimenzija našeg djelovanja, trajna ideja vodilja, inspiracija i nauk da samo zbijenog saffa i jakog džemata možemo biti faktor odlučivanja, a ne obezglavljena skupina koja dunjalukom luta bez cilja. Bereket zajedničkih iftara da nam bude poticaj da što više dijelimo, da nastojimo da naša ruka bude ona koja daje, da naš imetak bude u službi zajednici i džematu, jer naše je samo ono što damo, da nastojimo da svojim djelovanjem učinimo da oko nas bude što manje gladnih i nesretnih. Kad u sebi probudimo i uspijemo ih održati budnima ove osobine, uz bezuvjetnu i nepokolebljivu pokornost Allahu, dž.š., bit ćemo od onih koji se s pravom raduju blagodatima Bajrama. Bit ćemo od onih koji će da dožive Bajram duše i koji će se radovati susretu sa Gospodarom. Bit ćemo od onih do čijih će ušiju da dopre predivna melodija satkana od riječi Uzvišenog Stvoritelja “” A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj! ” (El-Fedžr). Pred nama su dani Bajrama. Dani istinske radosti, zajedništva, darivanja, činjenja dobra, i čuvanja od zla. Bajram je nagrada koju na dunjaluku osjeti vjernik za dobra djela koja je činio u periodu koji je prethodio Bajramu. To je posebna radost, koju doživljavamo sa puno dostojanstva, jer smo uspjeli da pobijedimo u sebi niske prohtjeve i da se u ime Allaha odreknemo čak i vitalnih potreba kao što su hrana i piće, i uspjeli smo, jer smo pred sobom imali jasan cilj, jer je naš nijet bio ispravan, jer smo željeli da naš Gospodar bude zadovoljan nama. I kao što smo bili skrušeni, ponizni, dostojanstveni u postu, takvi treba da ostanemo i u danima Bajrama, odnosno tokom čitavog života. Islam je vjera u kojoj je sve jasno precizirano, gdje se tačno zna šta je halal, šta haram, šta je dozvoljeno, a šta nije. Poznato nam je kako se može i smije bajramovati.
I zbog jasnih uputa, moramo se oštro suprotstaviti nemoralnom, sramotnom i haram načinu praznovanja, jer zaista oni koji odu u kafanu da uz pjevaljke i rijeke alkohola, oskudno odjeveni s ciljem da obilježe Bajram, ne čine ništa drugo nego li praznuju, a praznik znači nešto prazno, nepostojeće. Ali kako se u islamu djela cijene prema nijetu, ti koji imaju nijet da na ovako ništavan način obilježe Bajram, i da im veličanstvenost njegova bude povod za bludničenje, pijanke i neislamsko ponašanje, bit će odgovorni, pitani i kažnjeni. Mi smo dostojanstven narod, koji i u boli i radosti zna i ima mjeru. Tako da trebamo imati na umu, da smo u mjesecu ramazanu, ujedno bili i u mjesecu julu koji je krvavim slovima upisan u historiju čovječanstva i koji se i danas krvavo piše u historiji civilizacije. U mjesecu u kojem se dogodio genocid, u kojem se ukupavaju žrtve genocida, mjesecu gdje se kaburovi broje na stotine, gdje majčinska i jetimska suza natapa zemlju kojom hodimo, a šehidska krv još miriše Bosnom, nemamo prevelike razloge za sulude radosti. Mi i u danima Bajrama treba da pokažemo da smo narod koji je trajno ožalošćen, da svako od nas osjeti bol koji osjeća majka Hava, da pokušamo približiti sebi stanje u kojem se nalazi porodica Hegić, da osjetimo trajnu bol koju osjećaju preživjeli Srebreničani, Prijedorčani i ostale žrtve genocida i agresije na BiH. Bajram jeste radost. Ali vijernik živi s mjerom. Radovati se treba s dostojanstvom, onako kako nam vjera nalaže i kako svojim radovanjem nećemo nanijeti štetu drugima oko sebe, niti povrijediti tuđa osjećanja. Bajram je vrijeme solidarnosti. Pa budimo solidarni, suosjećajni, dostojanstveni. Budimo dostojanstveni pripadnici ummeta Muhameda s.a.v.s. Bajram šerif mubarek olsun i tekabellellahu minna ve minkum salihal-e'amal!
