U Srbiji je prvi put donijeta presuda za torturu u nekom od logora na njenoj teritoriji u vrijeme ratova devedesetih godina.
Riječ je o presudi po prijavi Fonda za humanitarno pravo u kome je utvrdjena odgovornost države za mučenja dvojice Bošnjaka – Enesa Bogilovića i Mušana Džeba koji su 1995. godine, nakon genocida u Srebrenici i napada Vojske Republike Srpske na drugu enklavu, Žepu, preplivali Drinu i predali se Vojsci Jugoslavije. Nakon toga, 800 Bošnjaka zatvoreno je u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje.
Apelacioni sud u Beogradu pravosnažno je utvrdio odgovornost Republike Srbije za torturu i nečovječno postupanje pripadnika MUP-a i naložio da se Enesu Bogiloviću i Mušanu Džebi isplati ukupna odšteta u iznosu od 600 hiljada dinara, što je nešto više od po dvije i po hiljade eura. Mi smo pozvali Enesa Bogilovića kojem još nije uručena presuda.
“To je malo, to je užasno, eto šta kažem. Prema onome što smo mi otpatili, što smo podnijeli. Kakvi smo mi izašli prije 18 godina, to je bio užas.. Zadovoljan nisam, a moram prihvatiti ono što je odredjeno. Ja ipak poštujem sud… Moj je život na izmaku, da bih se ja gonio… tu nema pomoći, vidim. Tolike godine se mi sudimo, eto tako,”kaže 74-godišnji bivši logoraš, a od 1997. godine, invalidski penzioner u BIH. “Od kako sam izašao iz logora, a imao sam 58 kilograma, lečio sam se po psihijatrijama, malo sam bolje ali sam i dalje na terapijama. Pa mi je pukao čir, operisan sam 1999. godine tri puta, pa mi je opet pukao čir 2001. godine, pa sam infarkt doživeo prije tri godine, ugradjivani su mi stentovi… tako da sam u kući….pravi invalid. A do tada nisam bio nikakav invlalid, jer sam radio kao šumar.“
Šta se dogadjalo Enesu koji je šest mjeseci bio logoraš u Srbiji?
“Na meni su cigare gašene, gospođo… Ja imam ožiljke, sudski ljekar ih je gledao, tučen sam cipelama, pendrecima, nema čime nisam tučen… Eto, tako”, vidno potresen sjeća se svog šestomjesečnog zatočeništva ovaj logoraš.
Sandra Orlović iz Fonda za humanitarno pravo kaže da je Fond pokrenuo postupak za 21-og od ukupno 800 logoraša u ta dva logora u Srbiji. Samo te dvije presude su za sada pravosnažne.
“Podsjetiću vas, Tužilaštvo za ratne zločine je svojevremeno odbacilo krivičnu prijavu Fonda za humanitarno pravo sa obrazloženjem da ne postoje dokazi i informacije koji bi potvrdili navode krivične prijave Fonda. Pri tome, Tužilaštvo nije saslušalo ni jednog jedinog logoraša, a predložili smo saslušanje 70 direktnih žrtava i svjedoka onoga što se dešavalo u ovim logorima.”
Fond za humanitarno pravo je zadovoljan prvom presudom kojom se priznaje šta se dogadjalo iza logoraških žica na teritoriji Srbije koja i danas tvrdi da nije bila u ratu, ali nije odštetom koja je dodeljena žrtvama. Podsjeća na dva aršina koji se primenjuju:
“One su zaista neuporedivo niže u odnosu na odštete koje dobijaju, recimo, neki funkcioneri institucija Republike Srbije. Podsjetiću na ogromne odštete koje su dobijali penzionisani vojni general Aco Tomić (šest miliona dinara za 100 dana provedenih u pritvoru u akciji Sablja) i Rade Bulatović (bivši direktor Bezbednosno-informativne agencije, 667.000 dinara ) zbog nezakonitog pritvora nakon ubistva premijera Zorana Djindjića. Dakle, to su neuporedive stvari i tu se nazire logika: ako je nešto i utvrdjeno, da je neko pravo povredjeno, baš i ne moramo da puno opteretimo budžet RS.”
Bivši logoraš Enes Bogilović je naš razgovor, podsjećanje na šestomjesečno zatočeništvo koje ga je načinilo invalidom za cijeli život, i na 20-godišnje čekanje na pravdu, naglo prekinuo.
“Ja bih imao da pričam koliko hoćeš. Trebalo je da budem zaklan… i sve živo…uh…i molim vas, nemam snage više da pričam. Potresa me to i molim vas, nemojte me dalje ništa pitati….”
(slobodnaevropa.org)
