Berlinska konferencija – prilika za mir ili samo pokušaj smanjenja turskog utjecaja u Libiji?

416

Berlinska konferencija je završena bez rješenja i dogovora između zaraćenih Libijaca, a međunarodna borba za libijske resurse bit će nastavljena.

Turska se na konferenciji pojavila kao jedina zemlja koja podržava međunarodno priznatu vladu u Tripoliju. Iako Turska podržava vladu koja je međunarodno priznata, evropske zemlje smatraju da je ta podrška prijetnja njihovim interesima u Libiji, stoga je berlinska konferencija bila zgodna prilika da se Turska zaustavi posredstvom prisustva Francuske, Emirata, Britanije, Rusije, Egipta.
Dogovoren je prekid vatre i embargo na uvoz oružja, unatoč tome što mnoge zemlje prisutne na konferenciji različitim oružjem izdašno opskrbljuju generala Haftera.

Turska je uzaludno zahtijevala da na konferenciju bude pozvan i Katar koji je od 2012. godine pružio ogromnu materijalnu pomoć Libijcima. Katar nije pozvan, ali su pozvani Emirati, najveći Hafterov finasijer, koji mu povremeno na raspolaganje stavlja i svoju avijaciju. Indikativno je i da je Tunis, koji ima dugu granicu sa Libijom i na koji libijska kriza direktno utječe, pozvan na konferenciju tek dva dana prije njenog početka.

Hafterovim saveznicima se nije nimalo svidjelo tursko-tunisko približavanje, a mnogi smatraju da su pojačane diplomatske aktivnosti između dvije zemlje imale za cilj definiranje zajedničkog stava o libijskoj krizi i koordiniranje podrške legitimnoj vladi, pa bi prisustvo Turske, Tunisa, Katara i Maroka, predstavljalo veliko ohrabrenje za međunarodno priznatu vladu, a to Hafterovi saveznici nikako nisu htjeli dozvoliti.
Marokanski ministar vanjskih poslova i međunarodne saradnje Nasser Bourita izrazio je čuđenje što njegova zemlja nije bila pozvana na konferenciju iako Maroko snažno podupire sporazum iz Skhirata, postignut 2015., pod supervizijom UN-a. Marokansko čuđenje temelji se na logici da je sporazum postignut u njihovoj zemlji, uz napore njihove diplomatije, bio čvrst temelj za okončanje rata i početak konstruktivnog dijaloga, što Maroko snažno podupire, te je sporazum iz Skhirata mogao biti osnova za berlinske razgovore.
Nepozivanje Maroka, uz ignoriranje Katara, baca veliku sumnju na namjere berlinske konferencije. Postavlja se pitanje može li taj skup spasiti Libijce od bombi i raketa gen. Haftera.
Ukratko, sve zemlje koje podržavaju međunarodno priznatu vladu na čelu sa Serrajom ili nisu pozvane na skup (Katar i Maroko), ili je njihova uloga minimizirana (Turska i Tunis). Evropljani smatraju da je snažan angažman Turske u Libiji prijetnja njihovim interesima i nema sumnje da im bila želja da preko berlinske konferencije zaustave rast turskog utjecaja.