Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur'anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Zato, molitvu obavljajte i zekat dajite i u Allaha se pouzdajte; On je Gospodar vaš, i to kakav Gospodar i kakav zaštitnik!” (El-Hadždž, 78.)
Ovaj ajet je završni ajet sure El-Hadždž, i budući da počinje sa veznikom “i” (و), on predstavlja nastavak i dopunu prethodnog ajeta koji glasi: ”O vjernici, molitvu obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela činite da biste postigli ono što želite.” (El-Hadždž, 77.)
Obraćanje u oba ajeta je jasno i direktno upućeno vjernicima, onima koji su se odazvali pozivu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prihvatili njegovu poruku, pa ih je Allah nazvao vjernicima.
Allahova naredba je zaduženje, a izvršavanjem tog zaduženja čovjek ostvaruje sreću na oba svijeta, što predstavlja vrhunac uspjeha i plodonosni rezultat ljudskog života na dunjaluku. Ne da bi život prošao u igri i zabavi, kao kod zalutalih, već da bi se ostvarila svrha koju je Allah želio za Svoje robove: uspjeh na ovome svijetu i nagrada na ahiretu.
Obaveze koje se spominju u ovim ajetima mogu se sažeti u četiri tačke. Ako ih vjernici ispune, postižu Allahovo zadovoljstvo: iskreno vjerovanje u Allahovu jednoću (tevhid), obavljanje namaza, činjenje dobra i džihad na Allahovom putu, koji je, zbog svoje važnosti, posebno i odvojeno naglašen u posljednjem ajetu ove sure, kao dužnost koja upotpunjava čovjekovu vjeru i njegovu odgovornost pred Allahom.
Džihad je zov vjerničke duše i misija vjere
Podsticaj na džihad u ovom ajetu dolazi u izuzetno snažnoj formi: ”I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti!”, što znači: na način koji u potpunosti odgovara veličini obaveze i ozbiljnosti situacije.
Ovakav izraz ukazuje na puninu predanosti, trud uložen na putu stjecanja Allahovog zadovoljstva, ne površno ni polovično, već s potpunom iskrenošću, ustrajnošću i spremnošću na odricanje i žrtvu.
Međutim, da vjernik ne bi pomislio da to znači stalni fizički džihad, neprekidnu borbu oružjem, ili da se od njega traži ono što prema ljudskoj prirodi nije moguće, Allah odmah pojašnjava u nastavku ajeta: ”On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao.”
Ovo je opće pravilo svih propisa islama – lahkoća, uravnoteženost i olakšanje, i u njemu leži smiraj vjerničkog srca i potvrda da Allah ne opterećuje vjernika preko njegove mogućnosti. Jer, džihad ima više oblika. Postoji opći džihad koji podrazumijeva borbu cijelog ummeta protiv zuluma, zabluda, napada na vjeru, te borbu za pravdu i slobodu.
Zatim, posebni džihad koji podrazumijeva trud svakog pojedinca u borbi protiv svoje strasti, šejtana, u širenju istine, podučavanju, savjetovanju, pomaganju potlačenih, podnošenju nedaća itd.
To je jedan od najtežih oblika borbe, jer se odvija iznutra, neprekidno i zahtijeva savladavanje strasti i želja koje vuku prema grijehu i slabosti.
To je borba koja traži trud, strpljenje i izdržljivost, i koju ne može podnijeti osim onaj ko ima uzvišen cilj, čvrstu volju i duhovnu snagu koja je produkt iskrenog vjerovanja (iman). Upravo ova unutarnja borba je temelj svakog drugog džihada, jer bez nje čovjek lahko postaje plijen strasti, šejtana i pritisaka društva.
Dakle, Džihad je zov vjerničke duše i misija vjere. To je put odricanja radi višeg cilja. To je borba za uzdizanje Allahove riječi, za čast, za ummet, za vrijednosti koje spašavaju čovjeka na ovom i budućem svijetu.
U vremenu kada je riječ džihad među najzlopotrebljavanijim pojmovima, kada se ona sistematski poistovjećuje s nasiljem i terorizmom, dužnost je svakog muslimana da vrati ovoj časnoj riječi i veličanstvenom ibadetu njegovo izvorno značenje i ulogu.
U vremenu kada nas žele ušutkati, kada nas stigamtizirajuzbog naše vjere, kada svaki govor o džihadu proglašavaju ekstremizmom, mi ne smijemo šutjeti.
U vrijeme laži, mi smo dužni svjedočiti istinu. U vrijeme poniženja, mi smo dužni boriti se za slobodu i dostojanstvo. U vrijeme tame, mi moramo biti nosioci svjetla. Jednom riječju, džihad je naša sudbina. Jer bez džihada, umire vjera. Bez istinske vjere, umire čovjek.
Muslimani su jedan ummet bez obzira na vrijeme i prostor
Nakon što su jasno izložene četiri ključne obaveze vjernika, u ajetu se nastavljaju iznositi važne i nedvosmislene istine, koje ne ostavljaju prostora za zabunu, iskrivljavanje ili pogrešno tumačenje.
Prva od tih istina jeste da su vjernici jedna zajednica (ummet), bez obzira na vrijeme, prostor ili jezik. To je vjera tevhida –vjera iskrene predanosti Allahu Jedinom, bez širka, i put čiste i izvorne predanosti kojeg je slijedio i Ibrahim, alejhis-selam.
Zato Allah jasno kaže da pripadnost ovog ummeta nije etnička, nacionalna ili plemenska, već je duhovna i vjerska –pripadnost ”milletu Ibrahimovom”.
Jer upravo je Ibrahim, alejhis-selam, zamolio Allaha riječima:”Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš neka bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si!” (El-Bekara, 128).
Dakle, on je prvi koji je ovu zajednicu nazvao muslimanima –i po toj predanosti Allahu, mjeri se ugled i vrijednost ljudi, a ne po imenima, nacijama ili društvenom statusu.
Ovaj jasni kur‘anski govor dolazi kao odgovor onima koji će se pojaviti u kasnijim vremenima – uključujući i naše doba, a koji će poricati posljednju Objavu (Kur‘an), koji neće priznavati Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao posljednjeg Allahovog poslanika, i koji će sebi pripisivati nasljedstvo Ibrahima, alejhis-selam, tvrdeći da je bio židov ili kršćanin, iako te religije nisu postojale u njegovo vrijeme.
Kur‘an snažno i jasno odgovara na te njihove tvrdnje: ”Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga i nije bio idolopoklonik.” (Ali Imran, 67)
Ovim Allah potvrđuje da je islam – vjera pokornosti Allahu i slijeđenja Njegovog puta – jedina istinska vjera kroz historiju, i da su svi istinski vjernici – muslimani, pa makar živjeli stoljećima prije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
To je vjera istine, kontinuiteta i čistoće, a lažna pripadnost Ibrahimu, alejhis-selam, bez slijeđenja njegove vjere je samo prazna tvrdnja i samoobmana.
Zato je u ovom ajetu i kazano: ”Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur'anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi”, kako bi se jasno utvrdilo da su muslimani istinski nasljednici Ibrahimove vjere, a ne oni koji su izmišljali vjeru po svojim strastima i potom je pripisivali Allahovim poslanicima.
Nadalje, kur'anski tekst jasno i nedvosmisleno odgovara munaficima iz muslimanskih redova, onima koji slušaju nevjernike i slijede njihove ciljeve, postajući sredstvo u falsificiranju Ibrahimove, alejhis-selam, misije, i u iskrivljavanju poruka Allahovih poslanika, kao i u razbijanju i podjeli jedinstvenog islamskog ummeta na sekte i zavađene frakcije, a sve pod parolom “ujedinjenja religija” kroz takozvanu “abrahamovsku vjeru”.
A zatim Kur'an precizira i potvrđuje ko zaista ima pravo da se poziva na Ibrahima, alejhis-selam: ”Ibrahimu su od ljudi najbliži oni koji su ga slijedili, zatim ovaj vjerovjesnik i vjernici. – A Allah je zaštitnik vjernika.” (Ali Imran, 68)
Dakle, nasljeđe Ibrahimove vjere pripada onima koji su ga slijedili u njegovo vrijeme, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i onima koji vjeruju u posljednju Objavu koja je objavljena Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.
Nosioci posljednje Allahove Objave i svjedoci protiv drugih ljudi
Nakon toga, Uzvišeni Allah ukazuje na ulogu i veličinu ovog ummeta. Naime, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bit će svjedok nad svojim ummetom. Svjedočit će na Sudnjem danu da je prenio poruku, ispunio emanet i ostavio ummet na jasnom putu, rekavši: “Ostavljam vas na bijeloj stazi, čija je noć bijela kao i dan, s nje neće skrenuti osim očiti stradalnik.” (Ebu Davud, Et-Tirmizi, Ibn Madže)
A islamski ummet će biti svjedok nad drugim narodima i civilizacijama, jer je islam objavljen kao završna Božanska poruka svim ljudima, do Sudnjeg dana. Islamski ummet je taj koji je naslijedio misiju svih prethodnih poslanika: da poziva, opominje, vodi i širi svjetlo istine, bez obzira na vrijeme i mjesto. Zbog te odgovornosti, niko neće imati izgovor na Sudnjem danu da mu nije dostavljena poruka.
Time je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, dostigao najuzvišeniji stepen među svim poslanicima, jer mu je povjerena završna, svobuhvatna, vječna i univerzalna poruka.
A islamski ummet, iako posljednji, postao je najbolji, jer je preuzeo emanet prenošenja istine, kao što se navodi u ajetu: ”Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Ali Imran, 110)
Ova počast nije data radi hvale, već radi odgovornosti: Da ummet nosi svjetlo Kur‘ana, da poziva djelom i riječima, da bude mjerilo ispravnog vjerovanja, istinoljubivosti, pravednosti i moralnosti u svijetu punom zabluda, kufra, širka, neznanja, nepravde, smutnje i nemorala, i da ne iznevjeri misiju svog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji će na Sudnjem danu reći: “Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur'an izbjegava!” (El-Furkan, 30)
Zato se ova uzvišena uloga ne potvrđuje riječima, već su djela ta koja čine islamski ummet dostojnim njegove vrijednosti i odlikovanosti.
