Piše: dr. Mustafa Mahmud / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada je Jusuf, alejhi selam, učeći dovu i tražeći pomoć od Allaha, rekao: “Gospodaru moj, draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju”, on je time zapravo tražio slobodu, a ne zatvor.
Stvar je vrlo jednostavna. Ono što će dobiti od slobode u tamnici dok su mu ruke i noge vezane, mnogo je više od onoga što bi mu ostalo od slobode od jednog sata požude. Kada požuda ili strast nadvlada, njen vlasnik gubi slobodu, jer ne vidi ništa drugo osim pohotnog tijela, ne čuje ništa osim poziva da se udovolji strasti, ne opaža mudrost, ne vidi posljedice, ne poštuje ugovore i obaveza.
On je slijep i gluh, njegove ruke i noge su vezane za mehanički pokret i nerazumni čin. Svi njegovi hormoni, krv, misao, čula i sposobnosti su u službi ovog nerazumnog trenutka zasićenja i uništenja, koji je poput upadanja u bezdan.
Taj vihor strasti koji rasplamsava krv, obuzima um i zarobljava tijelo, predstavlja vrhunac ropstva. Zato je Jusuf, alejhi selam, uzviknuo: “Gospodaru moj, draža mi je tamnica od pokornosti ovim ženama!”
Ćelija je nesumnjivo prostranija i šira od stiska ženske požude kada pomuti mozak, kada učini čovjeka slijepim i gluhim i zatvori sve otvore srca, pa se ništa u svemiru ne čuje osim njenog dahtanja. Kao da je postala idol ili kip kojem se žrtve prinose.
Zatvor je ovdje krajnja sloboda u odnosu na ove sveobuhvatne okove. On je hiljadu puta draži čovjeku savršenih moralnih i intelektualnih osobina, kakav je bio Jusuf, alejhi selam, koji je žudio za nebeskim visinima. Stoga kažemo da ništa nije ravno istinskoj slobodi.
A najbolja investicija za slobodu je njezino žrtvovanje u ime Allaha, tako da je staviš u službu istine, pravde i dobrote. Jer, robovanje Stvoritelju oslobađa čovjeka od robovanja bilo kojem stvorenju, tako da niko i ništa njime ne može upravljati i gospodariti.
Umjesto toga, zahvaljujući ulozi halife koju ti je Allah dodijelio, ti, čovječe, postaješ vladar nad svime. Kopno, more i vjetar će ti biti potčinjeni, ljudi će te slijediti a historija pamtiti.
Kako postići ovaj stepen slobode?
Od trenutka kada otvoriš oči i kada se probudiš do trenutka kada ih ponovo zatvoriš i zaspiš, ne pridaji pažnju i ne veži svoju brigu za prezrene i bezvrijedne stvari.
Ne liježi sa zlobom, ne budi se sa požudom, ne teži pohlepi, ne utrkuj se za vlašću, već neka tvoja sva briga i težnja bude usmjerena na dobro, pravednost, istinu, poštenje, muževnost i dobročinstvo, i to isključivo u ime Allaha.
Pokušaj da tvoja djela budu u skladu s tvojim riječima, a tvoje ponašanje u skladu s pozivom. Ako te nadvlada tvoja ljudska priroda i tvoji hirovi te na trenutak poraze, nemoj očajavati, nego traži pomoć i zavapi Milostivom Allahu: ”Gospodaru moj, pomozi mi!” I čut ćeš odgovor: ”Moj robe, odazivam ti se!” I Allah će te izvesti iz tame tvoje duše u svjetlo Njegove prisutnosti i blizine.
Jer ako si jedan od Allahovih ”radnika” na zemlji i jedan od Njegovih ”ambasadora” ljudskim srcima, On će ti se smilovati ako pogriješiš, oprostit će ti grijehe i vratiti te na Pravi put ako skreneš.
I ne očajavaj i ne gubi nadu u Allahovu milost ma koliko breme tvojih grijeha bilo teško, jer Allah nije propisao tevbu osim zbog grješnika, i nije slao Svoje poslanike osim onima koji su bili u zabludi, nije učinio Svoj oprost osim za grješnike. On Sebe nije nazvao: El-Gaffar – Onaj Koji mnogo prašta, Et-Tevvab – Onaj Koji prima pokajanje, El-Kerim – Plemeniti, osim zato što ti činiš grijehe, pa ti ih On oprašta.
Obnavljaj stalno svoj istigfar i tevbu, time ćeš obnoviti i svoju spoznaju. I znaj da Allahu neće dodijati opraštati ako tebi ne dodije upućivanje dove i traženje od Allaha. Jer, Allah voli one koji do Njega traže, koji podižu svoje ruke u dovi i koji stalno kucaju na vrata Njegovog rahmeta i oprosta, a mrzi oholog, samodovoljnog i uobraženog, koji misli da je dostigao najveći stepen pobožnosti i bogobojaznosti i da je blizu savršenstva. Onoga koji se obraća ljudima s visine i koji se rukuje vrhovima prstiju. (Iz knjige: Enâšidul-ismi vel-beraeti)
