Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Sedamnaestog ramazana, 2. h.g. (623. godine po Isau, a.s.) desila se Bitka na Bedru. Prva i najveća bitka i pobjeda u povijesti islama. Pobjeda muslimana na Bedru jeste zapravo paradigma pobjede i uspjeha općenito.
Bitka na Bedru simbolizira kompletan program i put izgradnje islamskog ummeta i nudi dugoročni plan i strategiju s kojom ummet, ako je istinski primijeni, može doživjeti svoj preporod, na ličnom i kolektivnom planu, i prebroditi faze slabosti, zaostalosti, zabludjelosti, poniženja, razjedinjenosti i sl., te se popeti na pobjedničko postolje, na tron progresa, duhovnosti, morala, ponosa i uspjeha. Upravo na to aludira 123. ajet u suri Ali Imran u kojem stoji: “Allah vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili malobrojni – zato se bojte Allaha, da biste bili zahvalni.” U prijevodu na bosanski jezik, riječ “ez-zille”, prevedena je kao malobrojnost, a zapravo znači poniženje i svaki drugi vid slabosti u koje između ostalog spada i malobrojnost. Nakon Bitke na Bedru, situacija se upotpunosti promijenila u korist islama i muslimana. Jednostavno, pobjeda na Bedru je iznjedrila promjene u svim sferama društvenog života. Zbog toga Bedr nije kao druge bitke i pobjede muslimana, bez obzira na njihovu veličinu i značaj, i zbog toga Allah tu bitku naziva “jevmul-furkan” – dan rastavljanja Istine od neistine, dan kada je svjetlo pobijedilo tamu i najavilo novu zoru za cjelokupno čovječanstvo koje se gušilo u tami neznaboštva i nemorala. Bitka na Bedru ima poseban status u povijesti islama, jer su na Bedru udareni temelji veleljepne građevine koja se zove islamski ummet, islamska država, hilafet, islamska civilizacija.
Zbog toga je u ovom našem vremenu, kada muslimani sve više nižu neuspjehe, u vremenu sveopće muslimanske dekadence, kriza, padova, patnji, stradanja, u vremenu u kojem islamski ummet još uvijek samo može sanjati pobjedu i svoju novu zoru, a povodom 17. ramazana, važno govoriti o Bici na Bedru.
Osobine pobjedničke vojske i zajednice
Smatramo da je ključna stvar upoznati se sa svojstvima i osobinama pobjedničke vojske sa Bedra, pobjedničke skupine koja je utemeljila islamsku državu i hilafet i udarila temelje veličanstvenoj islamskoj civilizaciji, jer su učesnici Bedra imali sva svojstva pobjedničke zajednice.
Iskrena vjera i pouzdanje u Allaha
Daleko bi nas odvelo kada bismo nabrajali i analizirali sva svojstva pobjedničke muslimanske skupine sa Bedra. Stoga ćemo se ograničiti na ona, za nas, najvažnija svojstva. Prvo svojstvo pobjedničke vojske i zajednice jeste iskrena vjera u Allaha, dž.š., te ubjeđenje i svijest da je pobjeda od Allaha i da ne zavisi isključivo od broja vojnika i količine naoružanja. U tom smislu su i Allahove riječi: “Allah je to zato učinio da bi vas obradovao i da bi se time srca vaša umirila; a pobjeda je samo od Allaha – Allah je zaista Silan i Mudar.” (El-Enfal, 10.) Suprotno tome, nedostatak iskrene vjere, istinskog razumijevanja Allahove objave i udaljavanje od Njegove upute znači poraz i poniženje bez obzira na materijalnu i fizičku snagu.
Trenutno stanje islamskog ummeta, od mašrika do magriba, potvrđuje ovu tezu. I pored toga što su muslimani danas mnogobrojni (ako ne i najbrojniji), najbogatiji, pa ako hoćete i najpismeniji dio čovječanstva, mi smo isto tako i najponiženiji, najslabiji i najviše ugnjetavan dio čovječanstva. Kakva je korist od brojnosti i silnog materijalnog bogatstva kad fali kvalitet vjere i ubjeđenja i kad smo se udaljili od Allaha Koji Jedini daje pobjedu i poraz. A onaj ko je daleko od Allaha, blizu je samo poraza i poniženja.
Islamski ummet u kojem su političke vođe, a često puta i vjerske, pravi profesionalci, koji su dobrano izdali vjeru; ummet u kojem se i Šerijat, a kamoli svjetovne nauke, uči radi dunjalučkog prestiža i pozicije, radi ličnog a ne radi kolektivnog, općeg napretka i ostvarivanja sreće na oba svijeta; ummet u kojem dominira vjersko sektaštvo, sujevjerje, puko teoretiziranje o islamu i njegovim načelima koje je daleko od istinske praktične primjene, formalizam i vjerski fanatizam, preko kojeg su neprijatelji islama, putem svoje moćne propagande, uspjeli nametnuti mišljenje o islamu i muslimanima kao ljudima koji ne prihvataju i ne tolerišu drugog i drugačijeg, koji su skloni nasilju, teroru i rušilaštvu, takav ummet će još dugo čekati na svoju novu zoru i svoj ”bedr”.
Unutarnje jedinstvo
Drugo svojstvo pobjedničke skupine koje je upravo na Bedru pokazalo svoju pravu snagu i obezbijedilo pobjedu muslimanima, jeste jedinstvo muslimanskog saffa. Na to nas podsjeća i sljedeći kur’anski ajet: “I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.” (El-Enfal, 46.) Ovo pravilo je postavljeno na Bedru, ali je i danas jednako aktuelno kao i prije četrnaest stoljeća. Nažalost, muslimani su danas simbol nejedinstva. Oni se međusobno ubijaju, kolju, psuju, proklinju, siluju žene, sestre i kćerke jedni drugima, i to nasred trga, u miru, a ne u ratu, kao što je slučaj u Egiptu, ohalili su krv jedni drugih, isključivi su i nemilosrdni jedni prema drugima, ne prihvataju drugačije mišljenje, nije bitno što neki musliman izvršava sve vjerske propise, ukoliko nije pripadnik i pristalica određenog džemata i stranke, on se proglašava nevjernikom i osuđen je na odstrel.
I zamislimo sada, kada se, oni koji danas zagovaraju islamsku državu i hilafet, tako odnose prema muslimanima, kako bi se tek odnosili prema nemuslimanima kojima islam i islamska država garantira sva ljudska prava, pa tako i pravo na slobodno ispovijedanje svoje vjere?! Nama muslimanima, dakle, fali i ovo drugo, bitno pobjedničko svojstvo. I sve dok ga ne budemo imali, možemo čekati godinama i dovijati se kako god hoćemo, ali slast pobjede, napretka i uspjeha u životu, kušati nećemo.
Istinsko vođstvo i princip dogovaranja (šura)
Treće svojstvo pobjedničke skupine sa Bedra jeste postojanje istinskog vođe, komandanta, državnika, a koji je na Bedru bio oličen u Muhammedu, s.a.v.s. Prije svega on je sa svojom vojskom, sa svojim narodom, dijelio dobro i zlo i po tome se nije razlikovao od nižih oficira, niti od običnih vojnika i podanika, niti je za sebe tražio bilo kakve privilegije. Savjetovao se s njima o svim važnim pitanjima i prihvatao mišljenje koje je bilo drugačije od njegovog, iako je on Allahov Poslanik, s.a.v.s. Dakle, u pobjedničkoj skupini se primjenjuje kur'anski princip dogovaranja (šura) i međusobnog savjetovanja, za razliku od gubitničke skupine i zajednice u kojoj dominira diktatorski princip i jednoumlje. U pobjedničkoj skupini nema oholosti, nepravde, niti nadmenosti kod muslimanskog vođe, nema uzdizanja iznad drugih niti traženja povlastica.
I kad god su muslimanske vođe bile takve, kad god su slijedile Muhameda, s.a.v.s., kao uzora u svemu, pobjeda je bila zagarantirana, kao što su bili: Omer ibn Abdul-Aziz, Salahudin Ejjubi, Sejfudin Kutuz, Abdurahman en-Nasir, Musa ibn Nusajr, Jusuf ibn Tašfin, Muhammed Fatih i mnogi drugi.
A kad god se desio pad, poraz i poniženje ummeta, onda je glavni razlog bio taj što su muslimani imali vođe kakve danas imaju, daleko od svog naroda, oholi, tirani, zulumćari, često puta hladnokrvne ubice svoga naroda, koji ne biraju sredstva kako da dođu i ostanu na vlasti.
Materijalna snaga i moć
Četvrto svojstvo pobjedničke skupine i zajednice jeste jasna strategija utemljena na Kur'anu i Sunnetu i materijalna snaga (politička, vojna i ekonomska).
Ovo posebno ističemo zbog toga što neki muslimani danas toliko pričaju o islamskoj državi i hilafetu kao da je hilafet Musaov štap kojim, čim udare po ”moru” fitni i iskušenja u kojem se guši islamski ummet, odjednom će nestati svih problema i poteškoća, a zaboravljaju da je islamski ummet trpio ogromna iskušenja i prolazio kroz strašne krize i u vrijeme kada je zvanično postojao hilafet. Zar mi mislimo, kada bismo uspostavili hilafet i dali bej'u (prisegu na vjernost) halifi, da će nas to, samo po sebi, spasiti i izbaviti iz krize?! Posebno ako taj hilafet zagovaraju i osnivaju ljudi koji su skloni nasilju i zulumu svake vrste. Islamska povijest pamti emevijski, abbasijski, seldžučki, osmanski, mamelučki hilafet, ali isto tako pamti velike krize, zulum, nepravdu i padove u toku njihovog bitisanja.
Poznato je da je abbasijski hilafet dugo vremena samo životario i da ummet od njega nije imao skoro nikakvog efekta i koristi, jer su veću efektivnu vlast imale pojedine dinastije nego halifa u Bagdadu. Štaviše, upravo je taj period, vladavine Abbasija, obilježila tzv. ”dinastijska groznica”: fatimije, seldžuci, osmanlije, mameluci, aglebije i dr., a ne treba zanemariti i činjenicu da je paralelno s abbasijskim egzistirao i emevijski hilafet u Španiji.
Želimo kazati da formalno postojanje hilafeta nije jedini preduvjet da se zaštite muslimani i odbrane njihova prava. Moraju se ispuniti i mnogi drugi preduvjeti.
Islamska država (hilafet) kojoj teže iskreni muslimani je država koja počiva na načelima kur'anske Objave, pravdi, slobodi, sigurnosti, dogovaranju, čuvanju i zaštiti imetka, života, časti i svetinja svih njenih građana.
To je država koju u političkom smislu simboliziraju Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, ali i Omer ibn Abdul-Aziz, Muhamed Mehmed Fatih; u vojnom smislu, Halid ibn Velid, Ka'ka ibn Amr, Salahudin Ejjubi i njima slični.
Trougao: halifa – narod – država, mora biti kao jedno tijelo, ukoliko se želi uspjeh i prosperitet. U toj državi dominiraju pravda, sloboda, sigurnost i opći napredak i prosperitet. Islamska povijest je zapamtila takvu državu u vrijeme četvorice pravednih halifa, kao i u vrijeme Omera ibn Abdul-Aziza, koji je za razliku od svojih prethodnika iz iste dinastije (Emevija), za dvije i pol godine svoje vladavine uspostavio pravdu u islamskom carstvu i ostvario takvo blagostanje da se nije imala kome udijeliti sadaka. Nije bilo korupcije, nepotizma, mita, nasilja po pokrajinama i gradovima. On se držao kur'anskog principa i odgovorne službe davao dostojnim, sposobnim i povjerljivim muslimanima. Zabranjivao je da se na odgovorna mjesta postavljaju ljudi koji su ranije bili poznati po bilo kakvim djelima terora i nasilja. Omer je podigao životni standard i obezbijedio sigurnost za sve ljude podjednako, muslimane i nemuslimane. Zbog toga su Omera ibn Abdul-Aziza voljeli muslimani i nemuslimani.
Ibnul-Dževzi u svojoj knjizi ”Siretu Umer ibn Abdul-Aziz”, pišući o dženazi Omera ibn Abdul-Aziza, spominje slučaj imama Evzaija koji je, vraćajući se sa dženaze, naišao pored jednog kaluđera koji je plakao, pa ga je upitao: ”Zašto plačeš, nisi ti musliman?” Kaluđer je odgovorio: ”Ne plačem ja za halifom Omerom kao muslimanom, već plačem za svjetlom koje nam je do sada sijalo, a koje se, njegovim odlaskom, ugasilo.”
