Piše: Šerif Abdul-Aziz
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Usred burnih i krupnih događaja, koji se ubrzano smjenjuju jedan za drugim, nedavna izjava američkog zamjenika ministra odbrane za obavještajne poslove, Michaela Vickersa, o saradnji sa šiitskim skupinama i Iranom, nije izazvala veliku pažnju, ali se, na tragu te izjave, pokazala i na svjetlo dana izašla nedvojbena pristrasnost američkog predsjednika Baracka Obame i njegove administracije u korist šiijskih organizacija i Irana, a na štetu sunijskih grupacija i sunijskih političkih sistema.
Na sastanku čiji je domaćin bio američki centar za istraživanje, “Atlantic Center”, u glavnom gradu SAD-a, na pitanje da li njegova zemlja ima izrađen projekat obavještajne koordinacije sa šiitskim milicijama Husijunima u Jemenu, Vickers je potvrdno odgovorio.
Nekoliko dana kasnije, Washington je najavio prekid koordinacije u borbi protiv terorizma sa jemenskim predsjednikom Abd Rabbe Mensurom Hadijem. Međutim, na vidjelo nije izašla nikakva ljutnja Obame i njegovog tima zbog zapaljivih parola Husijuna: ”Smrt Americi, Izraelu i Židovima!”
Obamina pristrasnost i pristrasnost njegove administracije u korist Irana i šiitskih skupina u Jemenu, pokazala se upravo u vrijeme kada je Washington otkrio da je zadovoljan sa stanjem u Siriji, i to kroz izjavu ministra vanjskih poslova Johna Kerrya koji je najavio podršku svoje zemlje tzv. “Moskovskoj konferenciji” posvećenoj krizi u Siriji, a koja će, kako tvrdi većina ozbiljnih analitičara i promatrača, biti u znaku rehabilitacije Bashara Asada, a protiv interesa sirijskih revolucionara koje predstavlja Nacionalna koalicija za podršku revoluciji.
Američka pristranost protiv sunija u Jemenu i Siriji danas se ponavlja i u Iraku, ali u mnogo gorem i opasnijem obliku.
Nakon što je Amerika obećala sunitskim plemenima formiranje i uspostavu neovisne sunitske “Nacionalne garde”, kao umirujuće rješenje kojim je Amerika željela smanjiti i utišati sunitski bijes prema el-Malikijevoj sektaškoj politici koja je zapalila vatru sektaškog rata koji traje više od šest godina.
Međutim, Amerika je vrlo brzo odustala od svog obećanja, i umjesto toga insistirala je na uključivanju sunitskih boraca u redove prošiijske iračke vojske, koju sunije pamte samo po zlu i koja je potpuno odana Iranu.
Ne primjećuje se, također, da Sjedinjene Američke Države rade bilo šta na sprječavanju aktivnosti vladinih iračkih šiijskih milicija i njihovih mnogobrojnih grupa, poznatih kao ”El-Hašd eš-Ša'bi” a koje su se stavile pod komandu generala Kasima Sulejmana, komandanta zloglasnih ”Quds snaga” iz sastava iranske Revolucionarne garde, koji je uključio mnoštvo najzloglasnijih kriminalaca protiv sunija u Iraku na čelu sa Hadi el-Amirijem, komandantom šiijskih ”Bedr milicija” koje su saučesnici u najvećim zločinima i masakrima nad sunijama, posebno u Bagdadu i Basri. Danas su sve te skupine formirale vojsku od 30.000 vojnika, čiji cilj nije samo najava početka novog krvavog sektaškog rata u Iraku, već najava početka realizacije sna o ”Velikom” Iranu.
Sektaške vojne formacije ”El-Hašd eš-Ša'bi” nisu mogle ostvariti pobjedu u malom gradu Tikritu, pa kako onda da oslobode Mosul, drugi po veličini grad u Iraku?! Zbog toga je bilo neophodno potražiti direktnu podršku i pomoć Irana. Stanovnici iračke provincije Diyali bili su svjedoci kada su se dvije kolone iranskih tenkova zaputile prema provinciji Salahuddin, nakon što šiijske milicije i vladine snage nisu ostvarile nikakav napredak u ofanzivi na Tikrit, pa je Khaz'al Muhamed, član Pokrajinskog vijeća provincije Salahuddin, izjavio kako vladine snage nisu uspjele napredovati zbog nedostatka podrške vazdušnih snaga.
Čini se da iračke snage i milicija čekaju dolazak tog pojačanja kako bi pokrenuli drugi napad na Tikrit, nakon što su pretrpjele teške gubitke, objavivši da je na desetine njihovih vojnika poginulo, uključujući i trojicu starijih komandanata šiijskih milicija ”El-Hašd eš-Ša'bi” (jedan od njih je bliži rođak komandanta ”Bedr milicija”, Hadi el-Amirija). Iranska televizija ”Faris” objavila je slike dženaza desetaka poginulih iranskih revolucionara u borbama za Tikrit.
Amerika je dala zeleno svjetlo Iranu da uđe u Irak sa vojnim snagama
Izgleda da je upravo davanje zelenog svjetla od strane Amerike, omogućilo Iranu da po prvi put uvede svoje snage usred Iraka pod izgovorom borbe protiv organizacije Idiš. To se jasno dâ zaključiti iz izjave načelnika Glavnog štaba američke vojske, generala Martina Dempseya, u kojoj je kazao: “Uloga Irana i šiijskih milicija u ofanzivi iračke vojske na Tikrit, radi njegovog oslobađanja od Idiša, može biti pozitivna ukoliko ne dovede do sektaških tenzija sa sunijama.” Dempsey je zatim naglasio da je to najočitije uplitanje Irana u unutrašnje stvari Iraka još od 2004. godine, i to sa artiljerijom i drugim sredstvima.
Ova izravna i otvorena vojna intervencija danas svjedoči o dubokim promjenama u iranskoj politici i namjerama jačanja šiijskog utjecaja na regionalnom nivou. Amerika je stvorila opasnu geostratešku prazninu i pustoš u srcu Bliskog istoka nakon njenog rata protiv Iraka i Afganistana, da bi zatim tu pustoš svojom rukom popunio Iran na taj način što ju je ”zasijao” u političkom, vojnom i ekonomskom smislu, pa je iz pozicije indirektne intervencije kroz smjernice, planiranje i finansiranje, prešao na direktnu vojnu intervenciju i to početkom decembra 2014. godine, kada su iranski avioni bombardirali Idiševe položaje u pokrajini Diyali preko tampon zone koju je Iran vještački stvorio za sebe na iračkoj granici.
Ovaj novi iranski vojni pristup baca svjetlo i na poklapanje interesa između Amerike i Irana, i to u vrlo neobičnom obliku, kako u Iraku tako isto i u Siriji, iako su tu Teheran i Washington, jedan drugom, otvoreni neprijatelji.
Iako ne postoji izravna i zvanična koordinacija između Irana i SAD-a, u stvarnosti postoji sporazum o nenapadanju, zbog čega je objema stranama stalo da to javnost ne sazna.
Za nekoliko mjeseci, Iran je na indirektan način pokrenuo i angažirao svoje vojne snage u cijeloj regiji, na način da je naoružao libanonsku vojsku i podržao šiijske pobunjenike u Jemenu koji su zauzeli glavni grad Sanu. U Siriji su, uz podršku Irana, Hezbollah i iranske ”Quds snage”, spasile Bashara Asada i njegovu vladu od sigurnog pada i gubitka vlasti.
No, i pored toga, najupečatljiviji pomak u iranskoj strategiji desio se u Iraku, gdje su i američki dužnosnici priznali ključnu ulogu milicija koje su direktno potpomognute iz Irana, posebno radi zaštite Bagdada od Idiševih napada, te radi sadejstva sa međunarodnim vazdušnim snagama pod vođstvom SAD-a.
Ova duboka promjena u iranskom ratu pokazuje nekoliko vrlo važnih stvari koje se ne mogu previdjeti, jer su to odrednice koje nam pomažu da shvatimo realno stanje u regiji.
Prvo, iransko uplitanje i sudjelovanje u iračkom pitanju predstavlja novi dokaz približavanja (koje je ubrzanim korakom prešlo iz iz stanja tajnosti u stanje javnosti) i iranskog savezništva sa Sjedinjenim Državama ili ”Velikim šejtanom” kako su ih nazivali u tradicionalnom političkom diskursu u Teheranu. Nema sumnje da se to odražava i na napredak u nuklearnim pregovorima i dogovoru sa Zapadom, koji je postao bliži nego ikada.
Taj zajednički interes između Irana i Amerike u slabljenju Idiša, automatski će jačati saveznike Teherana, kako u Iraku, tako isto i u Siriji. Na strateškom nivou, iranska vojna intervencija je vijesnik ”novog regionalnog poretka” u kojem će Iran zauzeti vodeću ulogu uz punu i potpunu podršku Washingtona.
Ironija je u tome da su el-Malikijeve sektaške akcije, kao i američki zločini u Iraku u proteklom ratu, bili glavni razlozi za pojavu organizacije Idiš, tako da su mnoge sunije u Iraku dale zakletvu na vjernost Idišu (među kojima su i neke vođe plemena i naoružane skupine), ne zbog toga što su bili ubijeđeni u ispravnost Idiševe metodologije, već isključivo zbog toga da bi se suprotstavili el-Malikijevoj zločinačkoj sektaškoj vojsci.
Međunarodni savez koji je uspostavio novu saradnju sa Iranom, zapravo se nastoji pozicionirati kao nukleus ili centar za preuređenje odnosa u regionu, uključujući u to i taktiku koju bismo mogli nazvati ”pragmatična saradnja međusobnih neprijatelja”.
Pitanje koje se samo od sebe nameće u okviru ove velike, dramatične promjene u strukturi regionalnih saveza, jeste: zašto su Obama i Amerikanci pristrasni u korist šiija, a protiv sunija?
Ta pristrasnost ne ogleda se samo u realističkom pristupu i priklanjanju jačoj strani u regionu, već postoje i drugi razlozi koji nemaju nikakve veze sa realnim odnosom snaga u regionu niti sa političkim pragmatizmom. Prvo, tu je uski krug ljudi oko Obame koji ga je uvjerio da je Iran drevna civilizacija i imperija, te da je savez sa Iranom mnogo učinkovitiji od saveza sa ostakom država u regionu koje su kolebljive i neodlučne u svojim pogledima i stavovima. Iz tog uskog kruga oko Obame, posebno se izdvaja viši predsjednikov savjetnik, Valerie Jarrett, koja je ujedno i kućni prijatelj predsjednika Obame i njegove supruge dugi niz godina. Valerie Jarrett je rođena u južnom iranskom gradu Širaz, u kojem je ona živjela do svoje osme godine, u vrijeme kada je njen otac radio kao ljekar u Iranu.
Osim Valerie Jarrett, tu je i Zbigniew Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost bivšeg demokratskog predsjednika Jimmyja Cartera.
Brzezinski je bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, koji je svoju karijeru u Bijeloj kući započeo u vrijeme iranske revolucije 1979. godine. Bio je dodijeljen predsjedniku Carteru zbog njegove otvorenosti prema Homeinijevom režimu. On je tu otvorenost prema Iranu pokazao i u svom govoru u Kongresu kada je rekao: ”Iran se počeo razvijati u civiliziranu i vrlo važnu zemlju za ljudsku povijest”. Takav stav sa njim dijeli i Brent Scowcroft, savjetnik za nacionalnu sigurnost u za vrijeme bivših republikanskih predsjednika: Geralda Forda i Georgea Busha starijeg.
Obama i američki dužnosnici, sadašnji i bivši, danas jasno i otvoreno pokazuju simpatije i pristrasnost prema šiijama, a protiv su sunija i njihovih sistema i organizacija, svejedno radilo se o umjerenim ili ekstremnim organizacijama. Ta pristrasnost je rođena u mračnim podrumima svjetske politike, a danas se javno promovira u sredstvima informiranja i jezicima visokih političkih službenika, a sve u cilju uspostave ”Velikog” Irana.
