Vrhovni cilj dvojca, ministra nacionalne sigurnosti Itamara BenGvira i ministra finansija Bezalela Smotricha, nije okupacija Pojasa Gaze. Čak ni naseljavanje diljem razorenog Pojasa nije konačni cilj gomile mesijanskih halucinatora koja je preuzela vlast u Državi Izrael. Gaza je samo uvodno poglavlje, platforma koju ova banda želi izgraditi kao temelj na kojem će se voditi prava borba ka kojoj gledaju: bitka za Zapadnu obalu i Brdo hrama (Kupolu na stijeni), piše nekadašnji izraelski premijer Ehud Omert u komentaru objavljenom u današnjem izdanju Haaretza.
Krajnji cilj ove bande je “očistiti” Zapadnu obalu od njenih palestinskih stanovnika, očistiti Brdo hrama od njegovih muslimanskih vjernika i pripojiti teritorije Državi Izrael. Put do ostvarenja ovog cilja je krvav. Izraelska krv, u državi i na teritorijima koje kontrolira već 57 godina, kao i jevrejska krv u mjestima drugdje u svijetu. Kao i mnogo palestinske krvi, naravno, na teritorijama, u Jerusalemu, a ako nema alternative – i među arapskim građanima Izraela.
Ovaj cilj neće biti postignut bez opsežnog nasilnog sukoba. Armagedon. Sveopći rat. Na jugu, u Jeruzalemu, na područjima Zapadne obale i u mjeri u kojoj je to potrebno i na sjevernoj granici. Takav rat pojačat će dojam da se borimo za svoje živote, za svoju egzistenciju. U ratu za opstanak dopušteno je činiti nepodnošljive stvari, a neki među omladinom svakodnevno dokazuju da među njima ima puno onih koji su sposobni upravo za to.
Ova banda pogromaša bila je uspješna u prvoj fazi prije meteža i sveopćeg rata za koji se očito nadaju da će ovdje izbiti. Oni su preuzeli kontrolu nad vladom Izraela i čovjeka koji joj je na čelu učinili svojim slugom. Mogućnost da će rasformirati vladu i izbaciti premijera iz vođenja državnih poslova nije čudna. To je proces koji se odvija upravo u ovom trenutku, korak po korak.
Prvo su Ben-Gvir i Smotrich odlučili zapravo žrtvovati taoce. S namjerom da se spriječi mogućnost završetka uspješne vojne kampanje koja je Izraelskim odbrambenim snagama dosad donijela impresivne uspjehe, makar i uz visoku cijenu. Jasno je da smo daleko od “potpune pobjede”. Takva pobjeda nije moguća. Čak i ako se vojna akcija nastavi još mnogo mjeseci, cijena koju zahtijeva nije vrijedna “vizije” pobjede za koju nema stvarne mogućnosti da se postigne.
Nastavak vojne akcije sada će odvući Izrael u Rafah – a to je ono što oni žele. Takav potez će osjetno i trenutno ugroziti mirovni sporazum između Izraela i Egipta. Nema sumnje da se Egipat, Jordan, Ujedinjeni Arapski Emirati, a također i Palestinske vlasti i Saudijska Arabija nadaju krahu i kolapsu Hamasa. Međutim, Egipat zna da postoji velika šansa da će nastavak izraelske vojne aktivnosti uzburkati muslimane
Bratstvo izašlo iz svog mirovanja. Egipat je već vidio kako je egipatski režim nametnuo oštru vojnu disciplinu kako bi blokirao te fundamentalističke ekstremističke elemente. Nije mogao izdržati demonstracije stotina hiljada na trgu Tahrir u srcu glavnog grada Kaira. Samo su ogromni napori, uz prešutnu podršku međunarodne zajednice, omogućili umjerenijim elementima na čelu s predsjednikom AbdelFattahom al-Sissijem da ponovo preuzmu kontrolu u Egiptu i vode ga kao diplomatski i vojni entitet koji pomaže stabilizirati Bliski istok.
Sissi i vojni vrh neće preuzeti rizik koji bi Egipat mogao gurnuti u haos iz kojeg će se teško spasiti. Nastavak vojne kampanje u Rafi, prenapučenoj s više od milion Palestinaca, upravo je fitilj koji će zapaliti ulice egipatskih gradova, a nakon toga i Jordana – još jedne zemlje čiji su odnosi s Izraelom ključni za našu sigurnost.
Prije nego što se događaji izrode, suočit ćemo se s nekoliko arapskih zemalja koje će izgubiti ostatke povjerenja koje imaju u sposobnost stvaranja odnosa temeljenog na saradnji s Izraelom. Međutim, Sjedinjene Američke Države – saveznik koji je nadahnuto priskočio u pomoć Izraelu u trenutku krize bez presedana, kada je vlada bila u šoku, a njezin vođa izgubio i posljednje trunke razuma i odgovornosti – poduzet će mjere koje će uzdrmati sposobnost Izraela da vodi vojnu i diplomatsku bitku i njegovu ekonomsku stabilnost.
Usred svega toga, premijer Benjamin Netanyahu odlučio je zapaliti Brdo hrama. Kada počnu nemiri oko slobode bogoslužja za muslimanske građane Izraela i Palestince sa Zapadne obale i Jerusalema – krenut će opsežni val terora. Ova odluka zaslužuje posebnu osudu u svjetlu nedavnih manifestacija odgovornosti i solidarnosti izraelskih arapskih građana koje proživljava njihova zemlja.
Umjesto da poštuju solidarnost arapske zajednice, Netanyahu i Ben-Gvir je antagoniziraju i huškaju protiv. Svaka razumna osoba sigurno može uočiti tu neizbježnu dinamiku. Ben-Gvir i Smotrich, a s njima i nasilna mladež s brda i mnogi drugi na teritorijama, koji još uvijek održavaju određeni stepen suzdržanosti, također to razumiju.
Ne postoji način da se objasni njihovo ponašanje osim razumijevanja da je to upravo ono što žele. Tome se nadaju. A kad val terora bukne, mesijanski halucinatori će nam objasniti da je za sprječavanje terora potrebna sila. Tako će rat kipjeti diljem Zapadne obale.
A o sjevernoj granici još ništa nismo rekli. Moguće je pokušati s Libanom postići dogovor o rješenju graničnog pitanja, čime bi se mogao ukrotiti plamen koji je tamo već buktio i natjerao desetke hiljada Izraelaca da napuste svoje domove. Eventualno razumno, suzdržano upravljanje bez hvalisavih izjava i beskrajnih prijetnji stvorit će jednadžbu koja će omogućiti Hezbollahu da rješenjem višegodišnjeg sukoba fokusiranog na nekoliko tačaka uz sadašnju granicu oslika privid postignuća i opravda povlačenje na crtu sjeverno od libanske rijeke Litani. To bi omogućilo Izraelu da vrati osjećaj sigurnosti stanovnicima Galileje kao što je postignuto Drugim libanskim ratom.
Ali Ben-Gvir i Smotrich ne žele tišinu na sjevernom frontu. I tamo će rat samo pojačati tvrdnju da nema izbora nego uništiti sve naše neprijatelje, na svim frontovima, u svim sektorima – kakva god bila cijena ovog sukoba. Premijer razumije neizbježne posljedice koje proizilaze iz ove potpune predaje bandi pogromaša koja kontrolira njegovu vladu. On vidi, on razumije, ali on sarađuje.
U konačnici (a možda i a priori), Netanyahu je spreman prepustiti taoce i potkopati mirovne sporazume s Egiptom i Jordanom, koji su ključni stubovi u sigurnosnoj infrastrukturi države Izrael. Spreman je potkopati odnose sa Sjedinjenim Državama do tačke vidljive krize s predsjednikom koji je najviše ikada posvećen sigurnosti Izraela, Joe Bidenom. Netanyahu razumije da će nastavak nepromišljenog procesa dovesti do izolacije Izraela u međunarodnoj zajednici kakvu nikada prije nije doživio. Stvari su toliko strašne da nema načina da se izbjegne jasno i glasno reći: Netanyahu, ovo će završiti s još puno krvi. Pazite – upozoreni ste.
(Stav.ba)
