Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Na dan kada je hazreti Omer, radijallahu anhu, prešao na islam izgovorio je genijalnu rečenicu: ”Zar su od ovoga Kurejšije pobjegli?”
Hazreti Omer je to izgovorio nakon što je s dubokim razmišljanjem proučio nekoliko ajeta iz Kur'ana, nakon što je okusio slast imana i otkrio da su Kurejšije zapravo neprijateljski raspoloženi prema istinskom spokoju, duševnom miru i čistoći, i da nisu dali sebi priliku da to otkriju.
Tada je Omer, glasom čuđenja i kajanja, rekao: ”Zar su od ovoga Kurejšije pobjegli?” Tj., zar bježe od ovog svjetla, ljepote i veličanstvenosti?
Međutim, čudnije od nerazumnog mušričkog bježanja od Allahove istine na početku Muhammedove, sallallahu alejhi ve sellem, poslaničke misije, jeste to što danas mnogi muslimani, odnosno oni koji su rođeni u krilu islama, bježe od islama i njegovih uzvišenih propisa. Bježe od uzvišenog islamskog morala i čistoće u porok, od džamija u kafane i diskoteke, od čuvanja rodbinskih i bratskih veza u razilaženje i sektaštvo, od smirenosti i uređenog života u raskalašenost, neuredan život, nesigurnost i depresiju.
I toliko je snažno njihovo disanje usljed tog bježanja, da sebi ne daju priliku ni da razmisle o ljepoti onoga od čega bježe.
Mi imamo neprocjenjivo blago koje se krije u Allahovoj objavi, Kur'anu i Sunnetu, i uzvišenom islamskom moralu, a koje niko drugi ne posjeduje, ali i pored toga, mnogi muslimani bježe od tog blaga i neizmjernog dobra kao što su bježale Kurejšije zaslijepljeni svojim paganizmom i zarobljeni u okove najnižih prohtjeva i strasti.
Eh, kada bi barem malo usporili svoje bježanje i razmislili o svojim postupcima, i kada bi potražili svoju sreću mimo nepokornosti Allahu. Kada bi uspjeli da se smire kao što se hazreti Omer uspio smiriti, nakon što mu je duša bila ispunjena zlom i željom za osvetom, pa je umjesto izvršenja svoje namjere da ubije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, primio islam i postao simbol dobrote, čestitosti, hrabrosti i pravednosti.
Ako bi to učinili, Allaha mi, odmorili bi se i pronašli bi istinsku sreću i smirenost. Jer, bježanje od Allahove upute, bježanje od islama i staze Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije ništa drugo nego bježanje u ništavilo, u umor, u malodušnost i umaranje duše onim što će je poniziti i uništiti, i što će u potpunosti obesmisliti ljudski život.
Spominje se da je poznati pobožnjak Malik ibn Dinar uhvatio lopova koji se ušunjao u njegovu kuću da ga pokrade. Kada je ugledao Malika pred sobom, lopovo je zadrhtao od straha, pa mu je Malik ibn Dinar, rekao: ”Došao si zbog dunjaluka i nisi ništa našao što bi mogao uzeti, pa da li bi možda želio posjedovati Ahiret?”
”Da”, odgovorio je lopov.
Tada mu je Malik donio vodu da abdesti, a zatim mu je pokazao mjesto gdje će klanjati. Bilo je to vrijeme pred zoru i Malik je čuo kako lopov plače dok je klanjao dva rekata noćnog namaza. Kada je nastupilo vrijeme sabah-namaza, Malik ga je odveo sa sobom u džamiju.
Ljudi su pitali Malika za čovjeka koji je došao sa njim u džamiju, a on im je rekao: ”Došao je da nas pokrade, pa smo mi ”ukrali” njega.”
Koliko nas liči na ovog lopova. Upropaštavamo svoj život u potrazi za lažnim, prolaznim i možda zabranjenim dobrima dunjaluka, a ”serdžada” sreće i ”mihrab” spokoja i duševnog mira su nam na dohvat ruke. Nažalost, mi bježimo od toga kao što su Kurejšije pobjegli.
Kamo sreće da oni koji bježe od islama, od slasti imana, od istinskog svjetla i smiraja za dušu u okrilju islama, zastanu i razmisle kao što je uradio hazreti Omer u kući svoje sestre dok je učio početne ajete iz sure Ta-Ha, pa da shvate koliko svakodnevno gube bijegom od svjetla za kojim drugi ljudi čeznu i zbog kojeg bi dali cijeli dunjaluk, a muslimani to svjetlo imaju u svojim rukama.
