Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Islam je počeo s pojedincima i vratit će se na pojedince kako je i počeo, pa blago pojedincima (tuđincima).” (Muslim)
Da bismo ispravno razumjeli značenje ovog hadisa moramo najprije pojasniti značenje termina ”gurbet” – ”tuđinstvo”, ”usamljenost”, ”otuđenost”, nakon čega će nam se otkriti najvažnije osobine vjerničke ličnosti.
Islamski učenjaci su definirali ”gurbet” ili ”tuđinstvo” kao osjećaj usamljenosti i tjeskobe koji preplavljuje srce i dušu kada čovjek živi u okolnostima koje mu ne odgovaraju, koje su u suprotnosti s njegovim vrijednostima, vjerom i načinom života.
Otuđenost, tuđinstvo (gurbet) je i osjećaj usamljenosti i izolacije, koji osjeća onaj čija težnja i duhovni nivo prevazilazi društvo koje se zabavlja trivijalnostima. To može osjetiti onaj koji je okusio slast istinskog vjerovanja (imana) i obasjan je njegovim svjetlom, među ljudima kojima su strasti, neznanje i sumnje zaslijepili srca. U takvom društvu on ne nalazi ni smirenost ni duševni sklad.
Tuđinci, stranci ili usamljenici (gureba’) su oni koji se drže svoje vjere, čvrsto su vezani za svoje ubjeđenje i ništa ih ne može pokolebati u njihovom vjerovanju, ni osjećaj usamljenosti koji ih odvaja od ljudi, ni čuđenje i prezir priprostih masa koje ne razumiju njihovu posebnost.
Islam je upravo počeo tako, kao tuđinac, kao stranac i usamljenik (garib), kao svjetlo koje je objavljeno usred tmina neznanja i slijepe pristrasnosti.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi bili su oličenje tog ”tuđinca”, ”stranca” i ”usamljenika”, bili su otuđeni od ljudi svojim imanom i brigom za svoju vjeru, iako su živjeli s njima u istom mjestu i u istoj zemlji.
Bili su pravi tuđinci i stranci onda kada su se tajno okupljali u kući Erkama ibn Ebi Erkama da bi učili islam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kada ih nije bilo više od četrdeset.
Bili su stranci i tuđinci kada su javno počeli pozivati u islam, a mase (njihov narod) su ih dočekale s vrijeđanjem, poricanjem i ismijavanjem. Ali nisu se pokolebali i nisu poklekli. Iskrenom vjerom i istinskim ubjeđenjem suprotstavili su se zlu i neznanju, uzdignutog čela i čiste savjesti.
Osjećaj ”gurbeta” – tuđinstva i usamljenosti u njihovim srcima, i osjećaj ponosa zbog vjere koju im je Allah podario, rasplamsao je njihov žar za pozivanjem u islam, za džihadom, za žrtvom i odricanjem. Njihove duše su žudile za mirisom Dženneta i krunom šehadeta na Allahovom putu.
Upravo taj i takav osjećaj ”gurbeta’‘, tuđinstva i usamljenosti, pomaže vjerniku da ostane čvrst i postojan onda kada se islam ponovo vrati u takvo stanje, kada iskreni vjernici postanu manjina i kada ne budu sigurni u vlastitom narodu.
Kada mase napuste Allahovu uputu, kada ljudi počnu zapostavljati namaz, kada nestane emaneta, kada vladari postanu razvratnici i izdajnici, kada se proširi nepravda, kada se pokidaju rodbinske veze, kada se bude uzimalo mito, kada se vjera bude prodavala za bezvrijedne dunjalučke stvari, kada se islamsko znanje bude tražilo radi dunjalučke slave i popularnosti, a ne radi ahireta, kada novotarija zamijeni sunnet i kada zlo bude prihvaćeno i promovirano kao nešto normalno i dobro.
Tuđinstvo ispunjeno slijeđenjem Allahove upute i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čini vjernika ponosnim na svoju vjeru, moral i vrijednosti koje nosi. Ono ga oslobađa mentaliteta pokoravanja ljudima i traženja njihovog blagoslova i prihvatanja kako bi se osjećao vrijednim, što je odlika slabih i duhovno poraženih ličnosti.
On zna šta vrijedi i u šta vjeruje. I ne zanima ga hoće li ga ljudi prihvatiti ili odbaciti, jer nije ljudski prezir ono što ga može natjerati da napusti ono za što ima dokaz i uvjerenje da je istina.
No, najteži oblik tuđinstva i usamljenosti je kada se vjernik nađe među muslimanima koji formalno obavljaju propisane ibadete, ali je materijalistički pogled na svijet nastanio njihova srca i njihove umove, kao što je, nažalost, danas, pa im se život pretvorio u utrku za uživanjem, trošenjem i prestižom.
Težak je ”gurbet”, usamljenost i otuđenost, među ljudima čije je srce otupjelo prema zlu i nepravdi, pa ne vide izopačenost sistema u kojem žive. Takvi su uvjereni da ih puko obavljanje vjerskih obreda spašava od grijeha pristajanja na zulum i pokornost zlikovcima, a zaboravljaju da ”gurbet”, o kojem govori Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosi u sebi mržnju prema zlu i ljubav prema istini, pravdi i uzvišenom ahlaku, te da povezuje one koji su udaljeni jedni od drugih na ovome svijetu, jer su bliski u slijeđenju Allahove upute.
Zaboravljaju da islamsko tuđinstvo ne znači fizičku izolaciju od ljudi, niti trpljenje postojećeg stanja koje je u znaku poniženja i poraza muslimana, pod izgovorom da smo slabi i nemoćni, i čekanje dok nekim čudom i kerametom ne dođe Allahova pomoć i pobjeda.
Da je sâmo čekanje dovoljno, Ibrahim, alejhis-selam, ne bi rušio idole, Nuh, alejhis-selam, ne bi pravio lađu u pustinji, Musa, alejhis-selam, ne bi izveo svoj narod iz Egipta na put slobode, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi učinio Hidžru, ne bi gradio islamsku državu u Medini i formirao muslimansku vojsku koja će ponosno nositi i pronositi bajrak islama diljem zemaljske kugle.
Jer, islam poziva na kreativnu, produktivnu otuđenost, onu koja nosi zastavu istine, pravde i slobode. Otuđenost koja nas uči hrabrosti, spremnosti na žrtvu i suočavanje s boli. Da budemo oni koji popravljaju kada drugi kvare, koji rade kada drugi sjede, koji hodaju ponosno kada drugi kleče pred svjetskim moćnicima umjesto pred Gospodarom svjetova.
Islamska otuđenost i usamljenost nije bježanje, već pozitivna snaga koja gradi, popravlja i inovira. Upravo ono što rade mudžahidi Gaze koji su se danima i godinama pripremali za otpor cionističkom agresoru. U toku dana su učili i studirali, navečer stražarili i kopali tunele, s krampom i lopatom u jednoj ruci, puškom u drugoj i Kur'anom u prsima.
Oni su tuđinci ili garibi iz citiranog hadisa, koji se bore za istinu u vremenu laži, koji se, dok mnogi muslimani prodaju vjeru za sitnu korist, čvrsto drže islamskih principa, iako ih to košta gubitka mnogih dunjalučkih blagodati i pogodnosti.
Oni su istinski junaci, borci na Allahovom putu, koji trpe i podnose najveća iskušenja, nepravdu i nasilje zbog svoje vjere, zbog islamskih svetinja, zbog ummeta, nadajući se isključivo Allahovoj nagradi. I oni, bez imalo sumnje, imaju posebno mjesto kod Allaha.
Pa, blago tuđincima iz Gaze, čuvarima svjetla islama u vremenu tame kufra i munafikluka. Onima koji su ostali postojani na istini kad su ih svi ostavili i izdali. Onima koji nisu ustuknuli pred silom, niti su prodali svoj din za dunjaluk. Onima čija krv je mastilo kojim se pišu nove stranice islamske historije, stranice koje će, ako Bog da, biti u znaku ponosa i konačne pobjede.
