Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Džubejr ibn Nufejr, rekao je: ”Jednog dana sjedili smo sa Mikdadom ibn Esvedom, radijallahu anhu, pa je naišao jedan čovjek i rekao Mikdadu: ‘Blago tvojim očima koje su vidjele Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Allaha mi, voljeli bismo da smo vidjeli ono što si ti vidio i da smo svjedočili onome čemu si ti bio svjedok.’
Mikdad ibn Esved, radijallahu anhu, jako se naljutio, a zatim je rekao: ‘Šta čovjeka tjera da poželi prisustvo onoga što je Allah sakrio od njega, a ne zna kakvo bi bilo njegovo stanje da je tome prisustvovao.
Allaha mi, neki ljudi su vidjeli i znali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa ih je Allah bacio u džehennemsku vatru, jer mu se nisu odazvali i nisu povjerovali u njegovo poslanstvo. Zar nećete biti zahvalni Allahu što je učinio da spoznate vašeg Gospodara, što vjerujete u ono sa čime vam je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i što ste pošteđeni nevolja i iskušenja koja su drugi podnijeli (za islam) umjesto vas?
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan je u najtežem periodu ljudskog roda, u periodu potpunog neznanja (džahiljjeta) i paganizma, kada su ljudi vjerovali da ne postoji bolja vjera od idolopoklonstva. A onda je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, došao s Furkanom (Kur'an) koji je rastavio istinu od laži i dobro od zla, kao što je rastavio oca od sina, pa ako bi čovjek, kojeg je Allah uputio na pravi put, vidio svoga sina, oca ili brata kako ustrajava u nevjerstvu, znao je da će, ako umre u tom stanju, ući u Džehennem.”’ To je, zaista, bilo veliko iskušenje!
Svako od nas bi volio da je vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ga je branio onoga dana kada su ga Kurejšije napadale, da je odbijao kamenje onoga dana kada su ga kamenovali u Taifu, da mu je bio stražar i saputnik na putu Hidžre, da ga je branio na Uhudu i da nije dozvolio da bude ranjen i da iz njegovog mubarek lica poteče krv, i da umjesto njega jede otrovanu ovčiju plećku koju mu je ponudila Jevrejka koja ga je željela ubiti.
Nema ništa loše u ovakvim željama, jer one proizlaze iz iskrene vjere i ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, čovjek treba znati da ga je Allah, dželle šanuhu, stvorio u vrijeme koje je za njega najkorisnije. I zaista je neizmjerna blagodat to što smo rođeni kao muslimani, što smo otvorili oči na ovome svijetu dok su nam roditelji učili Kur'an, što su nas podučili islamskom vjerovanju, namazu, postu i drugim ibadetima, tako da kad smo odrasli osjetili smo da je islam organski povezan sa nama i da on kola našom krvlju, te da je islam najdragocjenije što imamo.
Zamislimo da je neko od nas rođen u plemenu Kurejš, da su ga roditelji odgajali da obožava idole i prinosi žrtve Hubelu, Latu i Menatu, a da je zatim odrastao pijući alkohol, poslujući s kamatom i čineći blud, do te mjere da je to postao vrijednosni sistem po kojem on živi, a onda je odjednom čuo da se pojavio čovjek koji je poslan da uništi politeizam i koji poziva u vjeru u jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu, možda bi u to vrijeme bio jedan od nevjernika koji su do smrti branili idolopoklonstvo koje su smatrali jedinom ispravnom vjerom.
Hvala Allahu što je islam do nas došao na lahak način, bez truda i napora, bez prepiranja s roditeljima kao što se dogodilo sa Sa'dom ibn Ebi Vekkasom i bez žrtvovanja imetka i bogatstva kao što se desilo sa Suhejbom er-Rumijem. To su, uistinu, bili teški ispiti i testovi na kojima su mnogi ljudi pali.
Kako je samo bio mudar i pronicljiv beduin kojem je rečeno: ”Hoćeš li uputiti dovu za nas?” Rekao je: ”Hoću”, i proučio je ovu dovu: ”Allahu, podario si nam islam, a nismo to tražili od Tebe (tj. rođeni smo u islamu), zato nam nemoj uskratiti Džennet koji tražimo od Tebe!”
