Piše: Abdul-Vehab el-Messiri / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U posljednje vrijeme sve češće se koristi termin ”novi Bliski istok”, koji je potomak grupe drugih pojmova kao što su ”novi svjetski poredak” i ”veliki Bliski istok”. Mislili smo da su takvi pojmovi nepovratno zakopani, ali nakon izraelskog napada na Liban u prošlom ratu (2006. godine), američki državni sekretar najavio je da će se novi Bliski istok roditi iz utrobe ovog rata. Pa, šta je to ”novi Bliski istok” i da li je zaista nov?!
Mirne duše se može reći da zapadna strategija prema islamskom svijetu od sredine devetnaestog stoljeća proizlazi iz uvjerenja u neophodnost podjele arapsko-islamskog svijeta na različite etničke i vjerske države, kako bi se lakše držale pod kontrolom. Cionistički entitet Izrael usađen je u srce ove regije da bi se postigao spomenuti cilj.
Arapski svijet karakterizira stepen međusobne povezanosti i svojevrsni oblik jedinstva, što znači da bi mogao predstavljati strateški, ekonomski i vojni teret i prepreku zapadnim kolonijalnim ambicijama. U okviru tog jedinstva i kohezije, Izrael predstavlja strano tijelo koje je dio regiona, što ga onemogućava da ispuni svoju stratešku ulogu, kao baza za zapadne interese.
Zbog toga je napravljen plan da se arapski svijet podijeli na etničke i vjerske države, tako da se regiji vrati izgled iz vremena prije islamskih osvajanja, tj., da se regija podijeli na faraonsku državu u Egiptu, asirsko-babilonsku državu u Iraku, aramejsku državu u Siriji i feničansku državu u Libanu, a na vrhu te piramide stajala bi kohezivna hebrejska država koju vojno podržavaju Sjedinjene Američke Države.
U okviru ove podjele, cionistička naseljenička država postaje prirodna država, pa čak i lider regiona, tako da podjela arapsko-islamskog svijeta predstavlja zapravo proces normalizacije cionističke države, koja pati od svoje strukturne anomalije, jer se radi o stranom tijelu duboko usađenom u arapskom području. Kao što je rekao Shimon Peres: “Arapi su iskusili egipatsko vođstvo u regiji pola stoljeća, pa neka kušaju i vođstvo Izraela.”
To je vizija koju je iznio Bernard Lewis 70-ih godina prošlog stoljeća, koju su usvojili neokonzervativci i unutar koje su okreće američka politika.
Čini se da su Sjedinjene Države, nakon što su okusile gorčinu neuspjeha u Iraku i Afganistanu, odlučile povjeriti Izraelu provedbu svog kolonijalnog plana, tako da uništi Liban i njegovu vladu, pretvarajući Liban u demokratsku državu u stilu Iraka. Tj., državu koja će raditi za američke interese.
Arapske domine padaju, jedna za drugom, kako je i predvidio Bernard Lewis, a William Kristol (neokonzervativac) potvrdio je da je ovo prilika da Sjedinjene Američke Države ponovo preuzmu inicijativu u regionu.
U članku pod naslovom ”Sjedinjene Države su saučesnici sa Izraelom u uništavanju Libana”, američki pisac i ekonomista, Paul Craig Roberts, veli: ”Ono čemu svjedočimo na Bliskom istoku je realizacija plana neokonzervativaca da se uništi bilo kakav trag arapsko-islamske nezavisnosti i eliminira svaka opozicija izraelskoj agendi.”
Ovakva percepcija Bliskog istoka proizlazi iz shvatanja da je historija potpuno stala u ovoj regiji i da će arapski narod ostati samo oruđe u rukama većine njegovih vladara koji se slijepo pokoravaju Sjedinjenim Državama.
Ovakav arapski istok bio bi samo prostor ili regija bez historije ili zajedničkog naslijeđa, naseljen vjerskim i etničkim grupama koje nisu povezane nikakvim vezama i nemaju historijsko pamćenje ili osjećaj dostojanstva. Arap je materijalističko, ekonomsko stvorenje vođeno materijalističkim ekonomskim motivima.
Ovo je okvir u kojem se kreće i Ralph Peters, penzionisani oficir sa činom potpukovnika, koji je razvio plan za ponovnu podjelu Bliskog istoka (u članku objavljenom u časopisu US Armed Forces u junskom broju 2006.). Važnost ovog članka nije zbog njegove dubine ili mogućnosti realizacije onoga o čemu govori, već zbog činjenice da pokazuje o čemu razmišljaju zagovornici ”novog Bliskog istoka”, pogotovo što ga je napisala odgovorna osoba koja je radila za američke vojne obavještajne službe.
Peters polazi od onoga što on naziva teškom nepravdom koja je nanesena manjinama kada je Bliski istok podijeljen početkom dvadesetog stoljeća (tj., Sykes-Picot sporazum). Govoreći o tim manjinama kao o grupama ili narodima koji su bili prevareni kada se dogodila prva podjela, on posebno spominje Kurde i arapske šiije.
On se također poziva na bliskoistočne kršćane, te sekte poput behaija, ismailija i nakšibendija. Peters smatra da postoji intenzivna mržnja i odioznost između vjerskih i etničkih grupa u regionu jednih prema drugima, stoga se Bliski istok mora ponovo podijeliti na osnovu heterogenog sastava stanovništva zasnovanog na vjerama, sektama, nacionalnostima i manjinama, kako bi se u njega vratio mir, a potencijalni model za tu regiju je cionistička država zasnovana na vjeri i nacionalizmu ili njihovoj kombinaciji.
Zatim Peters predstavlja svoju kartu ”novog Bliskog istoka” i govori o podjeli Iraka na tri dijela: Kurdsku državu na sjeveru, šiijsku državu na jugu i sunijsku državu u centru koja bi se vremenom pripojila Siriji.
Ovaj penzionisani potpukovnik opisuje Saudijsku Arabiju kao neprirodnu državu i predlaže da se Mekka i Medina odvoje od nje dok se ne uspostavi tzv. “sveta islamska država” na čijem čelu bi bilo vijeće kojim bi naizmjenično predsjedavao jedan od predstavnika glavnih islamskih pokreta i pravnih škola. Odnosno, vijeće bi trebalo biti neka vrsta ”vrhovnog islamskog Vatikana”.
Predloženo je i da se Jordanu pripoji teritorij koji bi se odsjekao od sjeverne Saudijske Arabije, a da se također otcijepi jedan dio Saudijske Arabije na jugu i pripoji Jemenu. Što se tiče istoka zemlje, isto tako neće biti pošteđen od ”makaza”, jer se naftna polja od nje odsijecaju u korist arapske šiijske države.
Što se pak tiče Hašimijske Kraljevine Jordan, ona će zadržati svoje teritorije i pripojit će joj se dio zemlje sjeverne Saudijske Arabije, a budućnost Zapadne obale (u Palestini) će biti povezana s Jordanom.
Kad je riječ o Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Peters ih naziva “gradom državom” (slično drevnim grčkim gradovima), neki od njih bi se mogli spojiti sa šiijskom arapskom državom koja okružuje Perzijski zaljev, te postati balansirajuća sila protiv perzijske države, a ne njezin saveznik.
Što se Dubaija tiče, Peters velikodušno predlaže i dozvoljava da ostane pozorište za nemoralne bogataše, a što se tiče Omana i Kuvajta, svaka od tih država zadržava svoj teritorij.
Pretpostavlja se da će Iran, prema ovom paklenom projektu, izgubiti veliki dio svojih zemalja u korist ujedinjenog Azerbejdžana, slobodnog Kurdistana, arapske šiijske države i slobodnog Balučistana, ali će zato dobiti teritoriju od Afganistana oko Herata. Ralph Peters sugeriše da će Iran na kraju ponovo postati nacionalna perzijska država.
Peters svoj plan završava riječima: ”Naši vojnici, muškarci i žene, nastavit će rat za sigurnost i mir protiv terorizma, za mogućnost širenja demokratije i za slobodu pristupa izvorima nafte u regiji koja je predodređena da se bori sama protiv sebe.”
