Borba za istinu

524
borba z aisitinu

Piše: Jusuf Džafić

Dvadeset godina nakon rata, demobilisani borci Armije RBiH iz Bijeljine i Janje, koje je RS u toku rata opljačkala, a koji su se vratili na svoja ogoljena i devastirana ognjišta, boreći se da se vrate u normalne tokove života polahko odumiru. Već osamdeset njih od 700, koliko ih je bilo u Armiji RBiH, preselili su na Ahiret, uglavnom od ratnih i postratnih trauma. Mnogi su oboljeli, čekajući da im država za koju su se borili pomogne, makar da kvalitetno zasiju svoju zemlju, a kamoli da im država plati dženazu koju su zakonski zaslužili.

Još dok smo na ratištima branili toprak, među borcima Janje rodila se ideja da oni koji prežive rat napišu knjigu o semberskim borcima Armije RBIH, gazijama Janje i Bijeljine, i podignu obilježje u spomen šehidima, odnosno u spomen poginulim borcima i nedužno nastradalim civilima.

Težak postratni život

Rat je stao. Bio je to strašan rat. Uspjeli smo da odbranimo našu domovinu, boreći se protiv četvrte vojne sile u Evropi. Ponosan sam na našu borbu za dini-islam i Bosnu, državu svih njenih građana. No, sa završetkom rata ostavljeni smo na milost i nemilost. Niko nam nije pružio ruku utočišta, kako bismo prehranili naše porodice; nismo imali nikakva primanja, a trebalo je plaćati kiriju, jer smo još uvijek živjeli u izbjeglištvu u Tuzli. Onda je 2000. godine započeo masovniji povratak u Janju. Demobilisani borci Armije RBIH se vraćaju u Janju uglavnom 2001. godine. Tako smo se vratili na svoju rodnu grudu, gdje smo nastavili životariti bez ikakvih primanja i ikakve materijalne pomoći.

Ideje koje su se rodile još dok smo bili na ratištu nisu jenjavale. Tako sam 2006. godine, zajedno sa svojim saborcima, počeo da se raspitujem i tražim pomoć kako bismo podigli šehidsko spomen obilježje. Međutim, nakon četiri godine uzaludnog traganja, osjećao sam se izdatim od svih. Moji saborci su bili uz mene, ali odustaju, vidno razočarani u državu, vlast, narod…

Međutim, uprkos svemu, ja sam ustrajavao, pouzdavši se u Boga, u nadi da će mi neko priteći u pomoć. Uz Allahovu pomoć, januara 2010. godine, ruku spasa mojoj ideji pruža MIZ Janja, na čelu sa Omer ef. Camićem i Kemal ef. Gutićem. Oni su me saslušali, prihvatili moju zamisao, iako je ona bila kao izgubljen slučaj, te predložili da se buduće šehidsko spomen obilježje podigne ispred Atik džamije u Janji. Tako sam zajedno sa Omer-efendijom otišao u Teočak do Dževada Avdičevića-Babka, komadanta 255. brdske slavne Hajrudin Mešić brigade Teočak. On nas je saslušao, te pozvao načelnika općine Teočak Tajiba Muminovića, koji nam je pomogao u izradi idejnog rješenja i projekta. Izrada idejnog rješenja projekta je trajala 2-3 mjeseca.

Kada je projekat bio dovršen, isti sam stavio u torbu, zajedno sa drugim bilješkama vezanim za projekat i spiskom šehida, te sam se zaputio u potragu za državnom ili kantonalnom institucijom koja bi mi mogla pomoći u ostvarenju cilja. Vjerovali ili ne, za tri godine, koliko sam proveo u potrazi, jedno 20 puta sam išao u Sarajevo i Tuzlu, u Ministarstva za povratak FBIH i Tuzlanskog kantona (TK), te napravio nekoliko stotina poziva. Svaki put bi nailazio na obećanja: Bit će, bit će, koja su se pokazala kao lažna. Samo kod Adila Osmanovića u federalno Ministarstvo za povratak išao sam četiri puta. Prvi put me je njegov savjetnik lijepo dočekao, ugostio i saslušao, prihvatio papire, obećao, ali ništa nije bilo od toga. Ostala tri puta me nisu htjeli ni primiti – portir bi mi saopćio da je savjetnik Adila Osmanovića ili na odmoru ili na terenu. Što je najžalosnije, papiri vezani za projekat se još uvijek nalaze kod njih u federalnom Ministarstvu. Nekada sam i prijetio, jer znam da smo mi narod idealna mašinerija za glasanje.

Nakon tri godine lažnih obećanja, kada sam vidio da sam izdan od vladajućih institucija i državnih struktura, i kada mi je ostala vjera u Allahu, a zatim vjera u borbu i ispravnost moje ideje, kao i sjećanje na moje šehide, koji su dali svoj život da mi danas uživamo u slobodi, došao je kraj mojih muka. Početkom januara 2013. godine, kada su mi došli moji saborci, Vahidin Mulamustafić i Nedžad Potoković, koji žive u dijaspori, oni su me osokolili, te sam uz pomoć janjarske dijaspore, merhametli janjarskog narod, MIZ Janja i Udruženja logoraša Janje i Bijeljine na čelu sa Mehmedom Đezićem, sakupio za 15 dana čak 32 000 KM za realizaciju izgradnje šehidskog spomen obilježja, što je 5 000 više od potrebnog. Blagajnik je bio Izet Hadžić. Samo u prva tri dana smo sakupili čak 18 000 KM! Prilozi su stizali sa svih strana: iz bošnjačke dijaspore, Kozluka, Šepka, čak i iz Kozarca. Višak od 5 000 KM smo halalosum utrošili za postavljanje video nadzora na tri janjarske džamije, kako bismo preduhitrili buduće terorističke napade pravoslavnih fundamentalista na njih, koji se, ne baš rijetko, zbivaju.

Bez da umanjujem donacije i ostalih donatora (svako je dao od srca koliko je mogao), istakao bih donatore koji su dali 1 000 KM i više: Medžlis islamske zajednice u Beču, Adnan Ramić, Dževad Bukvić, Ednan Huremović, Mustafa Hajtić, Nedžad Potoković, Samir Rešić, Suad Halilović, Suad Šabanović, Vahidin Mulamustafić. Hadži Aljo Musić je darovao 260 Jasina za duše janjarskih šehida.

borba z aisitinu 2

Oni su ponos Janje

Konačno, 15. februara 2013. godine, nakon džume namaza, udaren je kamen temeljac i tom prilikom je Omer ef. Camić proučio Jasini-šerif pred dušu šehida Janje. Prve hašove su postavili: hadži-Ibrahim Gruhonjić, hadži-Aljo Musić i hadži-Meho Potoković, otac borca i šehida Hasana Potokovića.

Majstori Asim Mulasalihović i Ibrahim Korajac su bez ijedne marke izvršili grube radove oko spomen obilježja. Vahidin Jusić, vlasnik ugostiteljskog objekta San Siro, prihvatio je da obezbjedi hranu radnicima. Ubrzo su i ostale vrijedne džematlije Janje pripomogle prema svojim mogućnostima – neki su se direktno uključili u izvođenje grubih radova, dok su neki, među kojima je bio i vlasnik ugostiteljskog objekta Lovac, obezbjeđivali hranu i piće radnicima. Posebno bih istakao marljivost rahmetli Osmana Gutića, Ejuba Camića i Ibrahima Korajčevića, trojice pobožnih janjarskih mladića, džamijskih golubova, koja su se početkom ramazana utopila u Drini. Njih trojica su svo vrijeme izvođenja radova bili od velike pomoći radnicima.

Desetak dana trajalo je izvođenje grubih radova. Onda je raspisan tender za finalne radove oko šehidskog mezarja. Tender je dobila kamenorezačka firma Saruk iz Kladnja. Finalni radovi su trajali oko mjesec dana.

Onda je, konačno, 18 godina od završetka rata, i nakon sedam godina uporne borbe, došao 14. april – dan otvorenja šehidskog spomen obilježja. Organizacioni odbor za izgradnju šehidskog spomen obilježja odabrao je upravo 14. april, dan kada su prije 20 godina srušene janjarske džamije. Inače, džamije su srušene bez upozorenja, bez objašnjenja, u toku noći, u gradu gdje nije bilo ratnih dejstava, ako izuzmemo svakodnevni četnički teror, popraćen pljačkanjem, oduzimanjem imovine, te protjerivanjem sa vjekovnih ognjišta. Takođe, odlučeno je da se ubuduće 14. april obilježava kao Dan janjarskih džamija i Dan otvorenja šehidskog obilježja, kada u Janji neće biti muzike.

Na otvorenje spomen obilježja odazvale su se, između ostalo, sljedeće zvanice: Nijaz Hodžić, predsjednik demobilisanih boraca TK; Ramiz Salkić, potpredsjednik Skupštine RS; Avdo Hebib, predsjednik Patriotske lige; dr. Sead ef. Seljubac, zamjenik muftije tuzlanskog, imami MIZ Bijeljina i MIZ Janja, svi dobitnici Zlatnog ljiljana iz Teočaka. Na otvorenje se nisu odazvali, niti ispričali: Željko Komšić, hrvatski član predsjedništva; Bakir Izetbegović, bošnjački član predsjedništva; Fahrudin Radončić, ministar sigurnosti BiH, Adil Osmanović, federalni ministar za povratak; Jerko Ivanković Lijanović, federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva. Na otvorenje su pozvane i sljedeće televizije: Alternativna TV, RTRS, BN TV, FBiH, TV TK, BHT. I one su se oglušile o naš poziv. Zanimljivo je spomenuti da je većina dotičnih televizija, ako nisu i sve, bile prisutne nekoliko dana kasnije kada je postavljeno fašističko pitanje: Zašto se neustavna zastava, tj. bosanska zastava sa ljiljanima vihori ispred džamije? Dočim, bilo je i medija, i to printanih, koji su se odazvali na naš poziv: Novo vrijeme, Dnevni avaz, Oslobođenje, Press.

Program je počeo u 10.30 sati ašaretom koje je proučio Kemal ef. Gutić, koji je ujedno bio i voditelj cjelokupnog programa. Onda je usljedilo postavljanje zastava (zastave BiH, zastave IZ i zastave RBIH sa ljiljanima), propraćeno bosanskom himnom. Potom je pročitan spisak šehida – poginulih boraca i civilnih žrtava rata.

Treba naglasiti da se još 8 Janjaraca vode kao nestali. Oni su otišli, mobilisani su uz potvrdu za radnu obavezu na Majevicu. Ubijeni su i ukopani po šumama Majevice, možda i u nekoj neotkrivenoj masovnoj grobnici. Ni danas ne znamo gdje su. Odvedeni su iz svojih kuća. To su bili moji školski drugovi, prijatelji, rođaci. Zar je grijeh voljeti svoj narod? Njihove porodice su moralno ponižene. Uz Allahovu pomoć mislim da ćemo istrajati i da ćemo ih pronaći. Pomoći ćemo da njihova djeca, jetimi, nađu kosti svojih roditelja, da ih ukopaju i da im prouče Fatihu, jer život nema reprize.

Nakon čitanja spiska šehida, usljedili su govori zvanica. Prvi govor trebao je da održi Mustafa Mulamustafić, predsjednik Udruženja demobilisanih boraca Bijeljine i Janje, no, vidno potresen, nije mogao to psihički podnijeti, te je umjesto njega govor održao Vahidin Mulamustafić, predsjednik skupštine demobilisanih boraca. Potom su govore održali Avdo Hebib, Omer ef. Camić, Ramiz Salkić, dr. Sead ef. Seljubac, te Nijaz Hodžić. Iza govora, spomen obilježje su otkrili sinovi demobilisanih i poginulih boraca.

Onda je, uz suze prisutnih, sa čaršijskog mosta bačeno 75 karanfila, koja simbolično predstavljaju šehide Janje (dvoje janjarskih šehida su naknadno dodata na spisak).

Nakon klanjanja podne-namaz upriličen je svečanih ručak koji su priredile janjarske domaćice.

Istina je u Janji pobijedila, zahvaljujući humanosti dobrih ljudi, te sprečavanjem vlasti. Nek se bar vlast stidi, kad u Janji vidi šehidsko spomen obilježje!

borba z aisitinu 1