Autor: Ismet (H) Fazlić
Tekstovi u novinama i knjigama objavljivani prije sto i više godina i danas nam vrlo često mogu poslužiti kao veoma poučna i pouzdana stara vrela u rasvjetljavanju društvenih procesa, osobito u Bosni i Hercegovini, a i okruženju, sa jednom fatalnom manjkavašću, a to je historijska distanca čiji historijski tok je neumoljiv i bolan. Posljedice su nepopravljive, a šteta nesaglediva. Ne želeći da padnemo u zamku svakodnevnih teorija zavjera, aktuelizirati ćemo naše bosanske društveno-političke prilike u zadnjih 200 godina, koje su nažalost doprinijele ideji i etnogenezi “srpskog sveta”. Samu ideju, kako zbog svog zavjereničkog karaktera i koncepta, zanimljivo je posmatrati kao fenomen zvani “paralelni tok historije” a nikako kroz nepouzdanu zvaničnu historiju, a pogotovo ne kao srpsku istoriju koju oni determinišu i prikazuju kao vijekovnu, mudru, pronicljivu i dalekovidnu.
Koliko god u našim očima sve izgledalo nepravedno, nehumano i krajnje neljudski, uvjerili smo se da se uvijek mogu čuti drugačiji disonantni glasovi (megafoni krugova moći) koji se vječno i vješto šlihtuju moćnijim i izvrću činjenice. Isti ti nevidljivi i pogubni inicijatori smutnje, nereda i zla u maniru vječitih moralista i mirotvoraca u svojim kuhinjama nas dodatno raspamećuju ukazujući na humanističke, civilizacijske i državničke motive i postupke nastojeći da kamufliraju i sakriju kontrolisani haos i multipliciranje zla na “otvorenom” Balkanu.
Kratkovidna i neodlučna porta sa Stambola na tacni je 1829. godine obećala Srbiji autonomiju koja je sa zebnjom dočekana kod muslimanskog stanovništva. Još su živa sjećanja na stravične pokolje nad nedužnim ženama i djecom 1806. godine kada su srpski pobunjenici ušli u Beograd. Iako su bošnjački begovi i kapetani pomogli u gušenju bune i priskočili veziru da sačuva svoj suverenitet na prostorima smederevskog sandžaka, uslijedio je još jedan nelogičan milodar srpskim interesima, a to je ustupanje šest prekodrinskih nahija i izlazak Srbije na Drinu. U ogromnoj većini sa jedne i druge strani živjelo muslimansko stanovništvo. Dodjelom hatišerifa umjesto pravne slobode i sigurnosti, stanovništvo je bilo izloženo stalnim pljačkama i ubistvima, primoravši ga ovaj put na bijeg preko Drine, gdje se ispostavilo da zbog hajdučija i pljačke opet nisu bili sigurni. Ova agresivna i zločinačka politika Srbijancima je donosila samo benefite, osmanskom carstvu prividni mir na Balkanu, a Bošnjaci, naročito oni pogranični su strepili i pitali se koja je sljedeća vrsta teritorijalnog ustupka na redu. Nezadovoljni razvojem događaja na međunarodnoj sceni, Bošnjaci su odlučno rekli: “Dosta”!
Da bismo razumjeli historiju, uvijek su ključni događaji. Historiju malo razumijemo, a događaja i dešavanja je zaista bilo mnogo, koje smo po pravilu tumačili površno, pogrešno ili smo ih prihvaćali po sili zakona. Mnogi događaji koje je historija zapisala su znakoviti i kontraverzni, neki tragični i nerazumni do boli, međutim stiče se utisak da su uzročno-posljedično povezani.
Krenimo redom, pa prosudimo sami.
Prije 221 godinu zadavljen je u travničkoj tvrđavi Abdulvehab Ilhamija Žepčavi, rahmetullahi alejhi. Njegov “krvni delikt” je pjesma indikativnog naslova “Čudan zeman nastade” kojom je on dobronamjerno barno u integritet vlasti. Ta divna pjesnička duša i pobožan insan rekao je istinu i ništa više. Njegova krivica je da se zamjerio vlasti koja ne voli da se kritikuje, koja skida glavu ako joj se, ne daj Bože, dirne u autoritet. Pored Ilhamije padoše i mnoge nevine glave bosanskih velikaša, uleme, intelektualaca, zemljoposjednika, gotovo svih onih koji su predstavljali intelektualnu, ekonomsku i moralnu moć u tadašnjem bosanskom ejaletu. Dakle, desio se jedan nevjerovatan zaokret osmanske carevine pod krinkom reformi (nizam –novi ustroj vojske koji je podrazumijevao ukidanje janjičara). Novi vojni ustroj (nalik evropskom) kao i nove uniforme bile su samo kozmetički izgovor za kasnije reforme koje su kulminirale (čiji vjerovatno je i krajnji cilj) dolaskom mladoturaka-sekularista na scenu i na čelo bolesnika sa Bosfora. Glavu je skinuo ozloglašeni Dželalija i Muratu Gradaščeviću, bratu Huseina-kapetana Gradaščevića, bosanskog viteza koji će silom prilika preuzeti energične mjere kako bi spriječio podanički i nepovoljan položaj Bošnjaka u političkom i vojnom preustroju Evrope. Murat je imao zaštitinički odnos prema Huseinu i njegova smrt je bila neka vrsta okidača do tada povučenom i u blagostanju okruženom Huseinu. Umjesto toga. Husein-kapetan postaje zagovornik bosanskog opravdanog bunta i gorljivi borac slobodoljublja. Naglašene osobine vođe, plemićka prošlost i ponajprije ljudske osobine učinile ga najznamenitijom ličnošću Bosne i Hecegovine. Kao da je slutio Osman Kapetan, njegov otac, sve ovo i svog potomka Huseina je od rane mladosti pripremao za nešto veliko i časno. Odlikovan vjerskom naobrazbom, pobožnošću, pravednošću, ratničkim vještinama, oštroumnošću, gospodskom odijevanju, strašću za najboljim konjima, pasanju svijetlih sablji, Bosna je dobila istinskog vođu. Sječa bosanskih najumnijih i najmoćnijih glava bila je nacionalni alarm osamnestogodišnjaku i učinila ga najkompletnijom ličnošću do dan-danas u borbi za samostalnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine.
Evo šta je historija zapisala i kako se odvijala bosanska drama:
Prvi čin: Kuća Mujage Zlatar(ević)a 1831.godine, Sarajevo
-Izbor Huseina-kapetana Gradaščevića za vezira Bosne-
“Poslije svršenog izbora, svi od srca čestitaše Gradaščeviću sa željom, da djelo dobro početo i sretno završi.” Sad Bosna može biti bosanskom”, sa ponosom svima je govorio Husein-kapetan. “I biće, ako samo hoćeš ” potvrdio je Huseinu stari junak Hasan-aga iz Peći. ” Upravljaj Gradaščeviću, zemljom po bošnjački, da bi nam Bosna bila bosanskom”, stalno je sokolio Gradaščevića Hasan-aga. U čast izbora ispaljen je sa sarajevske tvrđave 21 top, da oglasi svoj Bosni i Hecegovini da je Bosna dobila Bosanca za vezira voljom samih Bosanaca.
“Sedmog juna 1831. godine Husein Kapetan Gradaščević nakon uspješne vojne protiv osmanske vojske na Kosovu, piše pismo Milošu Obrenoviću srpskome knezu. Evo kratkog sadržaja:
“Ljubezni naš dostu. Blagodarimo ti što ćeš nam biti pri ruci, ako nam šta ustreba, i mi te molimo kao najbližeg komšiju, da nam dostluk i ljubav učiniš, koju ti tako lasno nikada nećemo zaboraviti, niti pak cijela Bosna. Zato gledaj da nam pošalješ 300 tovara brašna kako ga imao budeš, u Mitrovici što skorije, jerbo i sam znadeš dobro, da se ove godine u sirotinje ove ne nalazi, jer je godina izdala, a vojska je dosta izjela, a osobito u ovom sadašnjem našem poslu. Nemamo mišljenja nijednoga siromaha uvrijediti, jer nismo pošli da vrijeđamo, no da svako vrijeđanje ukinemo i da, budemo od svake pomoći svim narodima našega carstva”.
Nakon razilaženja i Miloševe izdaje, ovako mu se obraća Zmaj od Bosne;
“Čuvaj sam to malo jela što je pred tobom, ja sam moju činiju prevrnuo. Ja baš za tog Sultana neću da znam, sa kojim ti obričeš da me miriš. Svuda sam i uvijek spreman da te dočekam, moja je sablja sjekla kada tvoja ni skovana nije bila.”
Husein se utaborio na Stupu (nakon žestokih okršaja oko Sarajeva op.a) odlučan da brani Sarajevo do posljednjeg daha. Borba na Zlom Stupu pokaza stalnost prijateljstva vjernost i predanost druga Huseina Kapetana i Ali-paše Vidaića (Fidahića, op.a). Tog dana stekoše obojica lovorove vijence. Na jednoj strani stajaše dobro organizirana vojska Kara Mahmudova, sve samih nizama, a sa druge Husein-kapetan i Vidaić sa 18.000- 20.000 vojske, od kojih je bilo do 3000 koji su se borili kao lavovi. Ovoga puta zadobili bi Bosanci pobjedu, da nije bilo izdaje.
Kada se već osmjehivala pobjeda Bosancima, dođoše Kara Mahmud paši Hercegovci pod vodstvom Ali-age Rizvanbegovića i Smail-Age Čengića i padaše Bosancima u leđa.
Videći Husein da neće moći izdržati, da je sve izgubljeno, bolno uzviknu:
“Ovo je posljednji dan naše slobode!”
Sabra i sakupi najhrabrije oko sebe, navali na nizamski lanac, probije ga i sretno iznese živu glavu i uputi se u Gradačac.
Izvor: Husein-Kapetan Gradaščević – Zmaj od Bosne, prof. Slavko Kaluđerčić
preštampano iz “jugoslovenskog lista” Sarajevo 1932. godine
Drugi čin: Dvorište Husrev begove džamije, 1878. godine, Sarajevo
Kada se raščulo da će austrougarska okupirati Bosnu i Hecegovinu, iskupili su se u dvorištu Begove džamije muslimani i hrišćani. Tada je Hadži-Lojo zapitao prisutne hrišćane: “Jeste li rajo s nama?” U ime hrišćana odgovorio mu je Arhimandrit Sava Kosanović: “Gospodaru, mi se nijesmo odvajali od vas nikad, pa i danas smo svama.”
Hadži-Lojo bio je zadovoljan ovim odgovorom pa je zatim uputio hrišćanima ove riječi: “Čujete li rajo, došlo je pismo iz austroungarije da će njeni soldati ući u Bosnu i Hecegovinu. A mi rajo hoćemo to da spriječimo, treba i vi da budete sa nama, kao s braćom i da se složno borimo dok nas i jednog traje.”
U pasusu istog izvora “Učešće Srba Sarajlija u otporu protiv okupacije” stoji:
Među dobrovoljcima u Sarajevu bilo je je i oko pedeset Srba. Njihov bimbaša bio je Risto Bujak, koji je zastupao Jovu Savića. Ovaj je dao Bujaku konja i sto dukata i tako sebe oslobodio od obveze da ide u boj.
-Srbi nisu bili oduševljeni za učešće u otporu, jer im nije bilo po volji što je Hadži-Lojo vršljao po Sarajevu sa izbjeglim muslimanima iz Nikšića… (Pravoslavni bosanci su kao što se vidi ostali u kućama. op. a.)
(Bratstvo, list za vjersko i narodno prosvjećivanje godina XVI, Sept-Okt. 1940 , br, 9.-10. (podnaslov-Hadži Lojina buna i hrišćani str, 166. vlasnik “Bratstvo Sv- Save” Sarajevo uređuje i odgovara protojerej Marko Maksimović)
Drugi izvor navodi:
Na londži koju je sazvao Hadži Lojo u Begovoj džamiji u Sarajevu, prisustvovao je i mitropolit Dabro-bosanski Sava Kosanović. Mitropolit je pred celim skupom obećao Hadži Loji potpru rečima; “Gde su vaše noge, tu su naše glave”, a Hadži Lojo mu je doviknuo: “Baš aferim despot-efendijo Savo” i posadio ga u pročelju s desne strane.
(Pravda, 04-02- 1934 godine, Lazar Kosmajac bajraktar iz Hadži Lojinog ustanka str. 21.)
Treći čin: Skupština Bosne i Hercegovine 1991.godine, Sarajevo
Radovan Karadžić na Skupštini 1991. godine u Sarajevu navodi sljedeće: ”Hoćete da izvedete BiH istom onom autostradom pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti BiH u pakao a muslimanski narod možda u nestanak jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje”.
Na ovakav govor Karadžića odgovorio je Alija Izetbegović na oduševljenje prisutnih:
”Njegovo izlaganje, njegov način izlaganja njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi i možda nećemo da ostanemo u Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić više niko neće (…) ovo što se radi danas ne služi na čast srpskom narodu ovaj način istupanja i ove prijetnje koje se iskazuju.
MUSLIMANSKI NAROD NEĆE NESTATI, TO JA PORUČUJEM GOSPODINU KARADŽIĆU”!
Epilog
Nikada u Bosni nije manjkalo drame i trilera. Bosanska drama u barem dva zadnja vijeka imala je pozitivne likove i protagoniste poput Ilhamije, Huseina-kapetana Gradaščevića, Hadži-Loje Muhameda Hadžijamakovića, Džemaludina Čauševića, Alije Izetbegovića, Čedomira Domuza, Izeta Nanića, Mihajla Petrovića, Jovana Divjaka, Hamdije Abdića-Tigra.
Nema drame i trilera bez “negativaca” poput: Dželalije, Mahmud paše, Miloša Obrenovića, Smail- Age Čengića, Ali-bega Rizvanbegovića, Mihajla Latasa, Momčila Đujića, Radovana Karadžića, Fikreta Abdića, Arkana, Emira Kusturice i sličnih.
U zadnjih šezdesetak godina pod osmanskom upravom možemo vidjeti da su na pozornici bošnjaci više žalili i oplakivali svoje junake, a neprijatelji Bosne su se smijali i radovali. Svakih 80 godina, kažu historija se ponavlja koliko je otprilike trajao i inelektualni i nacionalni oporavak uzrokovan tragičnim događajima u bošnjačkom korpusu. Dok je trajao taj “ciklični tok” naše historije iza pozornice su tajanstveni igrači i scenaristi neumorno osmišljavali čija majka će ponovo zaplakati. Epilog svega je da sile zla ne miruju. Neće stati i prestati raditi dok ne nestane ovo malo Bosne, kao što je bjelodano da će snage dobra se boriti da se sačuva ono što se vijekovima kroz ogromne žrtve steklo.
Sila zla snuje, snaga dobra ne miruje, a Bog Svemogući određuje.
