Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada islamski učenjaci i historičari pokušavaju objasniti mudrosti objavljivanja islamske poslanice na Arapskom poluotoku, između ostalog, navode i to da su Arape, bez obzira što su bili idolopoklonici, krasile određene moralne kvalitete i vrline koje su ih kvalificirale da budu nosioci islamske poslanice.
A jedna od tih vrlina je i plemenitost ili velikodušnost (el-kerem). To je bilo, rekli bismo, autentično i naslijeđeno svojstvo kod Arapa. U to vrijeme bilo je Arapa koji su posjedovali samo jednu devu, ali ako bi mu došao gost on bi zaklao jedinu devu koju je imao kako bi ugostio svoga gosta.
Štaviše, Arapi su grožđe, odnosno vinovu lozu nazvali ”kerm” (riječ koja je izvedena iz istog korijena kao i velikodušnost i plemenitost – el-kerem, ar. الكرم), budući da se od grožđa pravi vino, pa kada bi se neko od njih napio onda bi dijelio imetak i novac, što bi se reklo, i šakom i kapom. Stoga su, zbog njihove silne ljubavi prema velikodušnosti i plemenitosti, čokot vinove loze nazvali ”kerm”.
Ovu arapsku plemenitost i velikodušnost, potvrđuje i sljedeći primjer. Naime, prenosi se da je u predislamsko doba u Mekku stigao trgovac iz Jemena da prodaje svoju robu. Uspio je prodati robu jednom od glavešina Mekke, El-Asu ibn Vailu, ali je on, nakon što je preuzeo robu, odgađao plaćanje, i na kraju je odbio da plati uprkos zahtjevima i molbama trgovca koji je bio stranac u Mekki i nije imao nikoga da mu pomogne da ostvari svoje pravo.
I budući da je bio u bezizlaznoj situaciji, a poznavao je plemenitost i dostojanstvo Arapa, popeo se na vrh čuvenog brda Kubejs u Mekki i vikao iz sveg glasa, dozivajući plemena Kurejšija i pozivajući ih na njihovu plemenitost i zaštitu obespravljenih. Zatim im je iznio svoju pritužbu kroz poeziju pomiješanu sa suzama, tražeći od njih pomoć i podršku.
I ubrzo su mu sva ova plemena pritekla u pomoć i otklonila nepravdu koja mu je učinjena. Nakon toga su se okupila sva plemena Mekke u kući Abdullaha ibn Džud'ana, i složili se da se u Mekki ne smije zateći ni jedna osoba koja je obespravljena i ugnjetavana od strane njenih stanovnika ili drugih ljudi, a da joj ne priteknu u pomoć.
Ovaj sporazum je u historiji poznat kao ”Hilful-fudul” – ”Savez uglednika”, i ovom sastanku prisustvovao je i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije poslaničke misije, a nakon što ga je Allah odabrao za Svog posljednjeg poslanika. On je o ovom savezu rekao: ”Kada bih bio pozvan na nešto slično, ja bih se opet odazvao.”
A kada su mušrici Mekke proglasili opći bojkot muslimana i kada se pojačala tortura nad njima, mušrički uglednik, Zuheir ibn Ebi Umejje, pred Ka'bom je uzviknuo: ”O stanovnici Mekke, zar da mi jedemo hranu i oblačimo lijepu odjeću, dok ljudi iz porodice Benu Hašim skapavaju od gladi i žeđi. Tako mi Boga, neću se smiriti dok se ovaj nepravedni proglas o bojkotu ne uništi.”
Dakle, nevjernici (idolopoklonici) Kurejša nisu prihvatili naredbe svojih vođa da drže u opsadi i izgladnjuju muslimane, i odbacili su nepravdu jer ih je kroz historiju krasila plemenitost i muževnost, što ih je tjeralo da odbacuju zulum, čak i prema svojim neprijateljima.
Eto, to su Arapi iz predislamskog doba koji su se odazivali na poziv obespravljenih i pomagali im, makar se radilo o njihovim neprijateljima.
Pa, šta je onda sa Arapima i arapskim vladarima danas, koji su pri tom još i muslimani, koji žive u raskošnim palatama, koji na raspolaganju imaju ogromno bogatstvo, jake vojske i najmodernije naoružanje?
Gdje su oni kada djeca, žene i starci Gaze zovu u pomoć? Gdje im je plemenitost i čojstvo koje je nekada krasilo čak i Arape pagane? Zar je moguće da je predislamski džahilijjet bio časniji od savremenog, arapsko-kraljevskog džahilijjeta?
Kako se osjećaju arapsko-muslimanski vladari dok gledaju raskomadana tijela svoje braće po vjeri i po naciji? Kako se osjećaju dok gledaju djecu iz Gaze kako pišu svoja imena na svojim tijelima kako bi se mogli identificirati nakon njihove šehidske smrti?
Zar su im srca toliko otvrdla i zar im je savjest potpuno umrla? I ne samo da ne pomažu svoju braću u Gazi, već ih sataniziraju, i palestinsku neustrašivu mladost, možda jedinu svijetlu tačku islamskog ummeta trenutno, nazivaju teroristima, a znaju, kao što cijeli svijet zna, da lažu kad to kažu.
Današnji muslimanski vladari, a posebno oni arapski, očiti su dokaz da onaj ko istinski i iskreno ne robuje Allahu, robovat će najprezrenijim stvorenjima.
Da, djeca Gaze, njeni muškarci i žene su istinski slobodni i ponosni, a arapski vladari su poniženi robovi, bez obzira na moć koju imaju i izobilje u kojem žive.
Bose i izranjavane noge palestinskog djeteta vrjednije su od svih kraljevskih prijestolja, kruna i ordenja. Jer, već sutra ih čeka smrt, kada će ostaviti sve dunjalučke blagodati koje su uživali. Samo što će oni, za razliku od hrabrog palestinskog naroda, i smrt dočekati poniženi, i otići će na smetljište historije prezreni i zaboravljeni.
Sutra ih čeka susret sa Allahom na Sudnjem danu i mučno polaganje računa, a pred Božanskim sudom riječi isprike neće biti od koristi, i svako će naći samo svoje djelo koje će ga spasiti ili u Džehennem strovaliti.
Tada će nevjernici, munafici, razvratnici, zlikovci i izdajnici svoje vjere i svoga naroda biti izbezumljeni od straha, u Danu u kojem neće biti od koristi dunjalučko bogatstvo, ugled, pozicije, privilegije i slava. A taj Dan je, makar se nama činio i daleko, vrlo blizu, i valja nam se za njega pripremiti.
Prenosi se da je Sufjan es-Sevri imao u džepu komad papira u koji je često gledao. Jedanput mu je taj papir ispao iz džepa, pa su prisutni pogledali da vide šta piše na tom papiru. Na papiru je pisalo: ”Sufjane, sjeti se stajanja pred Allahom!” (Ismail el-Asbahani, Sijer es-selef es-salih)
