Piše: Aziz Hurem
Kada je rahmetli Husein ef. Đozo obilazeći džemate po bosanskom Vilajetu jedne prilike došao u Žepu i negdje ispred nekog mekteba našao nekoliko djece kako se igraju, poselamio ih : „Selamun-alejkum djeco“!
„Alejkemu-selam efendija“ !
„A, jeli djeco, zašto ne ulazite u mekteb“?
Ne to će djeca svi u glas : „ne….. ne smijemo…. , nemamo kape, neda nam hodža bez kape ,…. pa …..“
„Hajde, hajde ulazite , u Džamiju se može i bez kape“.
I tako djeca uđoše na nastavu u zaštiti rahmetli Husein ef.
Možda je dotični hodža najvjerojatnije i znao da se može gologlav u džamiju, ali eto k’o nije “šćeo da prelomi preko svog koljena, nije šćeo” da prekrši i da kvari dotadašnji adet, praksu itd., s druge strane, bilo bi po selu gunđanja, morao bi se suočiti sa reakcijama ili čak šta-više sa buntom džematlija koji bi negodovali zbog brisanja jednog tobože “važnog šarta”.
Rahmetli Husein ef. Đozo, naš reformator islamske tradicije i prakse kako ga često naslovljavaju je to znao, smio, i htio.
Pr. 2. U Bošnjačkim familijama gdje su bili izraženi tradicija, vjera i patrijarhalni dnosi, između ostalog bila je i praksa da se za sofru ne sjeda bez kape i da se ne počinje kusati (a, kusalo se iz jedne ćase ) dok svi ne posjedaju. Prije toga nevjesta je sa leđenom i ibrikom polijevala na ruke, a iza nje je odmah druga uzdurisavala bošću, siniju i dijelila lanene pirlitane peškiere. I tek onda kad svi budu na broju i sve bude na svom mjestu, sjeda se za sofru. Domaćin bi lomio i dijelio somun, onako redom, koliko se kome zalomi, izustivši bismillu, a za njim sva ostala čeljad i objed bi počeo sa najdubljim poštovanjem prema sofri i nimetu na sofri.
Eto, samo ta kapa koja i nije bila baš striktno preferirana po vjerskim propisima je u našoj Bošnjačkoj kulturi toliko značila da se po njoj mnogo šta određivalo. Dok su ženska mahrama, šamija i feredža koju su partizani/komunisti silom svukli sa, kao behar bijelih lica naših majki, tetki, dajdžinica, nena itd., bili daleko značajniji u obilježavanju nacionalnog i vjerskog identiteta. Te stoga ću navesti i treći primjer koji je u uskoj vezi sa našom tradicijom , vjerom i kulturom.
Pita mene hadži-Kjamil, rođen u Pruscu, a nosi na leđima okruglih devedeset i možda još koju, veli „de Bogati reci mi oklen si“? Te ja mu tako i rekoh a on nastavi, slušaj veli : „Ima l‘ tamo blizu tebe Kiseljak“? ‘ Ima’, kažem ja njemu, ‘Kiseljak je blizu, odmah susjedna čaršija’. „E ‘vako“, veli :
„Neđe prije kraja Drugog svjetskog rata partizani su sa svima svodili račune i pomeli svakog gvozdenom metlom ko god im se naš’o na putu. Onaj ko him se zamjerio i zahatario dali besjedom ili ‘nako’ bio je prinuđen bježati iz svoje zemlje glavom bez obzira. Dočim, koji su bili možda malo manje krivi morali su da se sakrivaju jedno vrijeme po šumi, dok se malo nije otkravilo i dok nije to sve splahnulo i …znaš …. . A, bilo hin je Bogami bukadar koji su i glavom platili nabigajri hak, nako , ni krivi ni dužni“, pripovijeda meni Kjamil, a ja otvorio uši i oči.
„Tako je’no jutro, namah pošlje ranog sabaha zalupaše nama na vrata, majka sva u strahu otvori, a oni ‘nako s puškama, tanđarama o ramenu, odmah, ni dobro jutro da nazovu, nego će ti meni: ‘Kjamile ti se spremi, iđeš s nama’.
Pa ….. .
‘Ne pitaj ništa, nego bre pakuj se’.
Vidim , odnio vrag šalu i tako ja šnjima dođem u Vakuf sve pjehe. To bijaše k‘o neki vojni ured, štab, šta li je, k‘o nebi ti znao rijet , jel'to mešćema, jal’ šta je ne znam? Al‘ ono „ bre“ mi zapara uši, pa sve kontam ovo nisu naši iz Bosne, nego Bog zna , ko zna oklen su i ko su? Pošlje sam ja vidio da su to tamo sve sami Srbi i Crnogorci u vojsci i u vlasti. Bio je jedan Bošnjak, al‘ on se ništa nije pit'o.
Kako me uvedoše u onu odaju , vako iza hastala stoji jedan guzonja mrkih i strašnih obrva i brkova, u bijeloj košulji , pa me počeo mjeriti od glave do pete. Pa, nješto gleda kroz prozor pa ope ume, uzame, nizame. Sjede, nešto piskara u ‘nu svoju teku i nako će ti meni: ‘ti ćeš Kjamile u Makedoniju na doosluženje vojnog roka, jer mi vidimo ovdje da nije dovoljno ovo što si bio malo u NOB-u’ (Narodno – oslobodilačka borba) . Slušam ja. Bil šta upit'o nebil, i ‘nako kontam za sebe đeli si ti bio kad je grmilo?, a bio si sigurno do skoro u Dražinoj vojsci i na kraju se samo preobuko i obrijo bradu. Al ne smiješ reč, đeš to reč.
Hele-nejse, dođem ja nekako do Skoplja pa onda u Strugu, nađem tu kasarnu, prijavim se, obuku me od glave do pete. Vojska, ko vojska , šutiš, moraš slušat. Bilo hin je još hejbet, vako ko ja. I, tamo nađem jednog hodžu iz Kiseljaka, šnjime sam se dobro sjaranio. Bio je morebit jednu godinu dvije stariji od mene. Dobri smo drugovi bili. Bila ona obuka, pa politička nastava, pa oni komandiri, majori …
Kad tako jednom dragi moj, na političkoj nastavi sjedi do mene taj hodža, i sjedimo mi tako svi đuture, slušamo, ima nas sijaset, puna ona sala, a oni oficir, kapetan priča o religiji, o vjerama. Vidimo mi da se on u te vjere dobro razumi. Za prvoslavnu veli ovo, za katoličku ono, ne nalazi mahane ni jednoj, kaže nek svak ćera svoje kako je i naučio. Za muslimane kaže, sve je uredu, dobro je što se sunete, to je i dokazano da je zdravije, higijenski i tako to, dobro je što ne uzimaju alkohol i svinjetinu, ali eto k‘o nije dobro što su him žene pokrivene. Uh, vidim ja onaj hodža pored mene se uzvrtio, sve se nešto pripomiješća. Nešta mu k’o nije pravo.
Kapetan je još malo zborio, te reče: ‘imal ko štagod da pita’ ?
Kaže onaj moj jaran (hodža) što sjedi do mene, veli: ‘saću ja da pitam’.
Nemoj bolan, pusti vidiš našta je ovo sve nalik.
‘Hoću’, kaže.
Ma, nemoj, pusti nek priča šta god hoće.
‘Hoću’, meni ovo nije pravo.
I Boga mi, diže se on i veli: ‘druže kapetane, ja se ne slažem s time što vi kažete da nije dobro što su muslimanke pokrivene’.
‘Što se ne slažeš’?
‘Pa ne slažem se zato što po našim propisima muslimanka treba da bude propisno odjevena, obučena i pokrivena na javnom mjestu i da se propisno vlada’.
‘Pa dobro vojniče, de mi objasni zašto i zbog čega’?
‘E, vidite druže kapetane, uzmite vi dva sahana hrane pa jedan pokrijte, a drugi ostavite otkriven , koji će se prije pokvarit’?
‘Al čekaj malo, žensko nije hrana’.
‘Bezbeli da nije druže kapetane, al‘ je i više i važnije od toga. Otkrivena žena je dobar mamac za šarlatane, za muškarce tankog obraza i karaktera, čopni ovaj, čopni onaj ,i začas se žensko pokvari’.
Na to će kapetan: ‘slušaj bre vojniče, nećemo se mi ovdje raspravljati, nego, kad se sve ovo završi ti se javi poslije kod nas u koncelariju. Razumeš’ ?
‘Razumem druže kapetane’ reče hodža sa prizvukom nipodaštavanja i omalovažavanja, a i ranije sam ja mog’o primijetiti da on tu vojsku i te oficir ne ferma ni zašta.
Sjede hodža pored mene i ja mu velim : ‘što si bolan pit'o, eto saćeš vidit da ćeš imat belaja’.
‘Nekaću’, veli, ‘ja sam to njemu mor’o rijeć pa nek bude šta god hoće, eto sad mi je lakše’.
Završilo se to, otiš’o je hodža na raport. Dugo se ko biva zadržo, nije ga dugo bilo, prošo je ti vakat. Kad eto ti njega u neko doba blijed ko duvar i veli : ‘Eee dragi Kjamile što su me ezijetili. Ah dragi Kjamile jesu me ispitivali, te ovo, te ono, znaš li ti đe si doš'o, te što se buniš, zašto ovo, zašto ono? Znaš li ti šta je vojska? pa ‘vako, pa ‘nako …. derali se na mene, galamili , lajali su k'o psi a ja u stavu mirno, nesmijem mrdnut, a sve mi se čini mog'o sam him skočit zavrat. Mislio sam da će me strpati u zatvor’.
Eeee, rekoh ja tebi bolan, nemereš se ti s rogatim bost“.
Kad je hadži-Kjamil završio svoju priču upitah ga : ‘jeli taj hodža bio hafiz možda’? „Hi hiii, to je bilo bir vaktile“, kaže ne znam, nebi se mog’o sjetit.
Bilo kako bilo činjenica je da je taj hodža bio hrabar i da se držao uspravno i ispravno. Proturiječiti oficirima tadašnje vojske i općenito tadašnjem režimu koji je vladao gvozdenom pesnicom nije bilo nimalo lahko
Koliko je samo jedna kapa, mahrama ili bilo koji detalj vašeg spoljašnje izgleda ili samo jedan gest bio važan i istovremeno dovoljan da bi ste se vi sami, ili da bi vas neko drugi svrstao tamo gdje pripadate.
Tragom ovih informacija koje sam dobio od hadži Kjamila, pokušao sam da saznam ko bi mogao biti taj hodža iz Kiseljaka i kako se zvao, ali nažalost nisam uspio. U mnogim situacijama su naši tvrdi Bošnjaci i naši alimi svojim naizgled beznačajnim ali povijesno i srateški važnim postupcima i potezima činili podvige koji su najčešće ostali ne zabilježeni, a potom zaboravljeni. Još jedan primjer sličan ovome je kada je jedan hafiz ef. iz Fojnice došao u tu istu Titinu vojsku pa tamo na tzv. političkoj nastavi oficir kazuje da je čovjek nastao evolucijom od majmuna , dotični hafiz je reagovao : „Nisam ja došao u vojsku da me učite od koga i čega je postao čovjek, ja to vrlo dobro znam“.
P.S.
Očito je da partizani/komunisti nisu imali sluha i osjećaja za taj narodni puls , kako za tradiciju i kulturu šarolikih balkanskih naroda tako i za druge segmente života. Sve zabrane, mjere, reforme, zakone i propise su donosili odozgo, po svojim mjerama, a na po mjeri i po želji naroda. A, to je generalno karakteristika svih crvenih režima od Balkana i istočne Evrope do Kine i Mao-ce-Tunga,Kambodže i Pol Pota.
