Piše: Aziz Hurem
Kao što nije dovoljno biti musliman samo za Bajram, tako isto nije dovoljno Bošnjak biti samo u ratu, za vrijeme izbora ili popisa stanovništva. A, kada sve ovo mine, onda me niko ne pita ni ko sam, ni što sam pa, ni ja sam sebe. I tako sve do sljedećih izbora i ne daj Bože do sljedećeg rata. Kretanja i pomijeranja naroda je uvijek bilo, nekada manje, nekada više. Nekada su to čitavi egzodusi, zatim rijeke izbjeglica koje je neko otjerao sa njihovog topraka, pa onda emigracije političke, ekonomske, religiozne; iseljeništva prisilna ili dobrovoljna itd. Toga če ne sumnjivo uvijek biti, negdje ovako negdje onako.
Pripovijedao mi je jedan prijatelj austrijanac, još tada čovjek u poodmakloj starosti, prije petnaestak i više god. u Kapfenbergu, mjestu udaljenom stotinjak kilometatra od slovenske granice da, od 1945. g. pamti kada su se slile sve kvislingške vojske iz Titove Jugoslavije u to mjesto, (ali ne samo tu, nego su ih te “centrifugalne sile” raznijele diljem butum Dunjaluka, pa i preko sinjeg mora). Ali eto, u tom Kapfenbergu na domak Slovenije, austrijske vlasti su im uz sporazum sa silama Alijanse dali jednu poljanu odmah uz grad, na kojoj su montirali barake kao nužni i privremeni smještaj. Na tom mjestu se danas nalaze višekatnice, i to je urbani dio grada sa ukupnom potrebnom infrastrukturom.
Nedovršeni računi
Dakle 1945. g. jedan veliki broj tih i takvih je uz posredovanje dipl. i vojnog vrha savezničkih sila vraćen u pravcu odakle su i došli, dočim svi oni koji nisu vjerovali u Titovu amnestiju potražili su svoj dio neba negdje drugo izvan tadašnje FNRJ. Kako nastavlja moj prijatelj: tih poslijeratnih godina imali smo ovdje u Kapfenbergu, Jugoslaviju u malom, sa skoro svim karakteristikama njenih naroda. Svi ovi a, i mnogi drugi su međusobno pretrpjeli i preživjeli dezagregaciju i dezavuisanje u svakom pogledu. Pored socijalne pomoći koja je funkcionisala uz potporu sila Alijanse, mladi, zdravi i sposobni su za izvjesno vrijeme uspijevali da u tom industrijskom mjestu nađu kakav takav posao i zarade još po neki groš. Ali, kada bi nastupio prvi mrak, život u “kamp naselju” bi se budio za razliku od dana koji je bio relativno miran. Po prirodi straha i nepovjerenja, onaj kome je oružje značilo život, znamo da se vrlo teško odriče tog istog. Tako da su ti došljaci sa sobom uspjeli provući i poneku pušku, ili… Pa, kada bi nastupila večer a, oni koji su saletili poneki groš, usput su se još zaprtili i šišom te uz tu istu i sa svojim ratnim drugovima prebirali još uvijek friška sjećanja. Žal za izgubljenom domovinom budio bi emocije koje bi bilo teško obuzdati. Tada bi nastajala prepucavanja, režanja, nadvikivanja, provokacije i psovke koje nisu bile baš bezazlene između Antinih, Ljotićevih, Nedićevih, Đujićevih i kojih sve pristalica nije bilo u tom konfuznom vaktu sve dok neko nebi potegao i onu sakrivenu pušku. A kada se pucanj čuje, tu su ubrzo bili lokalni žandari i sređivali “nedovršene” račune. Koliko godina je taj život u barakama trajao nije nam poznato ali, činjenica je da su kod ovih ljudi “rane zamladile”. Tragom ovih priča saznao sam i uvjerio se da svi ovi, odnosno njihovi nasljednici danas imaju pristojan status u dotičnoj državi. Vlasti su im dale radna mjesta prema sposobnostima i kvalifikacijama, strasti su stišane, emocije prigušene i shvatili i pomirili se s tim, da bi se živjelo, mora se i raditi. Danas je iza tih ljudi treća ili četvrta generacija koja je ne prepoznatljiva osim, možda tek po prezimenu a, i to prezime je pretrpjelo neku bezbolnu preinaku. Eto, to bijaše ukratko pripovijetka mog Austrijanca.
Isto tako, prije pet-šest godina sam imao susret sa jednim čovjekom u Burgenlandu (austrijska pokrajina duž mađarske granice) čiji preci su došli ovamo prije pet stoljeća sa hrvatskih prostora. Ovaj je pokušavao da razgovara sa mnom na hrvatskom (kako veli njegovom maternjem) jeziku. I ovi njegovi preci su najvjerojatnije bili angažovani u nekoj tada aktualnoj armadi koja nije smjela čekati Velikog Sulejmana ili možda nekog drugog pašu kao Karamustafu i ala Mustafu. U momentu sam se začudio da se ti Hrvati još uvijek ne odriču svog hrvatstva. Imaju svoj jezik, svoje KUD-ove i druga udruženja, običaje, tradiciju, svetkovine itd. I neka, aferim im bilo. Naime poslije toga sam imao još nekoliko takvih susreta, te sam se uvjerio da gradišćanski Hrvati (kako se zovu oni u pokrajini Burgenland) svoje hrvatstvo vjerno i brižno čuvaju i savjesno grade i nakon pet stoljeća. Doslovno, u svom strateškom planu i programu imaju: razvoj tradicije identiteta, izgradnju stranačko-političke, ideološke, vjerske, socijalne i druge pripadnosti, interkulturalnu komunikaciju i koordinaciju, jezičke kurseve i časopise, kazališne predstave itd.
No međutim ne brine nas njihova svijest o njima nego naša nesvijest o nama. Bošnjaci su na kraju dvadesetog stoljeća po ko zna koji put doživjeli sudbinu ovih gore nabrojanih. Neki su ponijeli zavežljaj u rukama, neki možda foto-album svojih najbližih ili, ako su imali koju paru i tutnuli u džep a, to sve opet morali istresti na nekoj od “bradatih” barikada ili, neki čak ništa, nego samo živu glavu. Sve ovo, nije ništa novo.
Bošnjački nacionalni habitus
Velikom broju Bošnjaka još nije jasan taj nacionalni habitus jednog naroda. Proces otriježnjenja za neke još nije možda ni počeo. Skoro čitav vijek i po lutanja, rehabilitacije, borbe i dezorijentacije nekima nije dovoljan. Umjesto pravog imena koje nam pripada, nadijevali su nam sve moguće varijante: srbin ili hrvat islamske vjeroispovijesti, neopredijeljen, bosanac, musliman, Musliman, Jugosloven itd. Veliki broj Bošnjaka je zdušno prihvatio jugoslovenstvo nadajući se da je to najbolje rješenje našeg tada još uvijek ne definisanog nacionalnog pitanja, te da će time zadovoljiti apetite crvenih i plavih a, kao Jugosloven imati bolju prođu. Danas? Kada i ptice na grani znaju da je to bila prevara i obmana sa ciljem razvodnjavanja bošnjačkog nacionalnog korpusa ponovo ti isti ili novi, svježe indoktrinirani igraju na istu kartu. Nekadašnji Jugosloveni su se sada preobukli u Bosance te ponovo žele u Bošnjačkoj areni igrati toreadore. Treba li tim bilmezima još jedno stoljeće da im se utufi u glavu da je danas biti Bosanac isto pogubno što i nekada Jugosloven. Svjesno ili nesvjesno igrajući za druga dva tabora vežu sebi kamen za vrat koji će ih odvući na dno mora. To su oni koji žele da oslobode Bošnjake od slobode a, Bosnu od Bošnjaka. Oni po nalogu svog agitpropa koji sjedi u Beogradu ili možda u B.Luki i koji ima doudetalje razrađenu strategiju kako Bošnjake razjediniti ne vjerujem da ne znaju da čine zulum i sebi i drugom pa tako uporno i tvrdoglavo agituju na tom šupljem i praznom jugo-bosanstvu najviše iz inata i averzije prema najvišim Bošnjačkim autoritetima ali, možda i zbog toga što se i sami oni ne nalaze na toj gornjoj etaži Bošnjačkih Nacionalnih Institucija. Svako je imao i ponovo će imati priliku da pokaže, šta, koliko, može i zna. Svjesni svoje greške i zablude ti okorjeli demagozi dvrdoglavo istrajavaju u svojim nakanama po principu: e kad ne mogu ja, nećeš vala ni ti. Da i drugi znaju i priznaju šta smo i ko smo kazuje nam primjer hvalevrijedan: austrijske vlasti redovno svake godine, organizuju manifestaciju u čast palih Bošnjaka na rijeci Piavi, Monte Meletta-Fiori, zatim Spomen-ploča podignuta 1996 palim Bošnjacima na Monte M. 1916.g. Bošnjačko mezarje sa fesovima na nišanima u Lebringu kod Graca. Eduard Wagner je 1895.g. komponovao vojni marš: “Die Bosniaken kommen”. Knjige: “Bošnjak” autor Hans Fritz, “Bošnjaci dolaze” autor Werner Schachinger, “Bošnjaci u carskoj službi”-grupa autora te “Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu” autora Pere Blaškovića govore dovoljno. Bošnjačke znamenitosti i exponati iz proteklih vijekova se brižno čuvaju u Bečkim i drugim Muzejima Evrope. Sve ovo što smo nabrojali ne nosi ni bosanski ni muslimanski a, ni onaj “Ostali” prefiks nego isključivo Bošnjački, begenisao to neko ili ne.
Danas imamo Bošnjaka na svakom dijelu zemaljske kugle. Kako veli jedan naš alim da mu je jedan prijatelj iz mladosti na upit: gdje živi? odgovorio da: živi na šarafu, pa je ovaj tražio pojašnjenje a, ovaj prijatelj mu je odgovorio da na Globusu ima onaj obruč koji drže dva šarafa. E ja sam ti veli blizu tog Sjevernog šarafa, samo još malo i onda je sve samo snijeg i led. Ovdje bih želio povući jednu paralelu možda ne adekvatnu ali svakako važnu za razmišljanje.
Dakle, kao što svako od nas na Onaj Svijet nosi sa sobom samo onaj konto pozitivan ili negativan i ništa više, tako isto i mi Bošnjaci diljem Dunjaluka smo ponijeli sa sobom jedan konto. A, na tom kontu su: vjera u Boga, odgoj, obrazovanje, nacionalni naboj, ljubav, mržnja, zatim običaj, kultura, čestitost, radinost, poštenje ili nepoštenje možda, itd. Ovaj konto ukoliko je bio pozitivan svakom je dobro došao, njemu lično, pa onda njegovoj djeci, i svima redom sa kojima je došao u dodir, ma gdje da se zavatanisao od Australije do Kanade, isto kao i svakom od nas onaj konačni zbir kada pođemo sa Dunjaluka. U slučaju, da na tom kontu nema ništa dobro, ovo što sam nabrojao ili, ne daj Bože, samo ona mržnja, ljenost, frustracije i druge loše karakteristike taj i takav se morao suočiti sa prisilnim modelima prevaspitavanja i ustrojavanja. Kao i oni Dražini ili Antini koji su ubrzo osedlani i utjerani u fabrike pa nisu imali više vremena za tanka prepucavanja i puškaranja.
Bošnjacima treba svaki dan ponavljati lekciju, ko je, šta je, odakle je i kuda treba da ide itd. Dvadeset i kusur godina je i suviše dug priod. Kako onima kod kuće tako i onima u pečalbi. Ovako ekstremno dug period je doprinio da jedan broj onih najpouzdanijih koji su stasali u ratu ili poslije, su se okrenuli negdje prema Južnom Jemenu, Afganistanu ili pak Sudanu i zagovaraju anacionalnost. Dok kod jednog drugog dijela je komfor i nebriga za Bosnom doprinijela otapanju bošnjaštva a svijest o sebi izgubila na težini. Takvi se moraju podvrgnuti terapiji, prevaspitavanju i posebnom tretmanu. Na toj terapiji najviše ili samo, rade naši alimi i hatibi ali, izgleda niko više, nažalost. Ne postoji ni jedna druga institucija osim “Islamska zajednica Bošnjaka” u dijaspori koja u svom programu ima ispravljanje, reviziju i korigovanje svijesti.
Kako idemo u susret popisu primjećujem da se nešto slično dešava kao uoči agresije na Bosnu. Tadašnji bošnjački političari su se najviše uzdali u ljude od vjere i bili su sigurni u njih, ali su ih neposredno poslije rata zaboravili i okrenuli im leđa (svakako ne svi) u bjesomučnoj borbi za lične pozicije. Danas, skoro da se isto ponavlja. Prva i glavna adresa u dijaspori za naše političare iz BiH su Džemati i džamije. I znaju oni, tu je siguran pogodak. Tu se nalaze oni koji ne znaju izdati. Naravno, to vrše ovaj put provjereni emisari sa jasnim Bošnjačko-nacionalnim stavom. Istovremeno Bošnjaci se moraju jedan put za uvijek razići sa onim drugim, bezbojnim, alternativnim i “Ostalim” varijantama i njihovim akterima.
Narodi ne iščezavaju pukim biološkim nestankom, več gubitkom vlastitog identiteta. Kada zajednica i pojedinac prestane sam sebe prepoznavati onda oni drugi to brzo iskoriste i lahko prihvataju te samim time im pomažemo da ostvare i realizuju svoje planove”. (citat A, Izetbegović)
Sudbina možda i jeste da živimo tamo gdje živimo ali, to ne smije biti sebeb i razlog da zaboravimo svoju kulturu, jezik, tradiciju a, na kraju i sami sebe. Svoje mahane i nemar ne možemo pripisivati sudbini .
