Piše: Forum žena BDZ-a u Bijelom Polju
Bijelo Polje je grad koji se nalazi na jugu Sandžaka, a na sjeveru Crne Gore. Bjelopoljska opština ima 46.051 stanovnika od toga 19.640 ili oko 43 % stanovnika je islamske vjere. Turska je u ovom djelu Balkana bila prisutna sve do 1912. godine, dakle u Sandžaku je bila najduže prisutna. To je doprinijelo masovnom primanju islama od strane domaćeg stanovništva, kao i doseljavanjem muslimana iz Turske. Islam se u ovom regionu najduže zadržao kao zvanična državna religija.
Nakon odlaska Turske sa ovih prostora i stupanja Kraljevine Jugoslavije na vlast nastupili su pritisci na muslimanski živalj, obespravljivanje, nasilje, pokolj, protjerivanje ili nužno asimiliranje Bošnjaka od strane politike tadašnje vlasti. Neka od prava koja su Bošnjaci u Kraljevini Jugoslaviji uspjeli zadržati su u zvaničnom pravnom sistemu kada je Kraljevina priznala neke dijelove šerijata za muslimansko stanovništvo, a odnosili su se na porodično, nasljedno i bračnopravo. Pripadnici bošnjačkog naroda su u bjelopoljskom kraju bili prepoznatljivi po tipičnoj islamskoj odjeći.
Žene su u to vrijeme nosile ‘feredžu’, ‘peču’, ‘zar’ ili tzv. ‘čaršaf’ i to su bili nazivi za vjerski propisanu žensku odjeću u to vrijeme. Danas je taj elemenat ženske odjeće poznatiji pod imenom ‘nikab’. Bošnjakinje su i u to vrijeme nosile hidžab, ali u znatno manjem broju. Muška odjeća je, također, imala svoja tradicionalno-vjerska obilježja. Muškarci su na glavama nosili ‘turbane’ i ‘čalme’ i odijevali ‘čakšire’. Islam se uveliko živio u svakodnevnom životu prakticirao. Bošnjaci bjelopoljskog kraja su revnosno obavljali sve vjerske dužnosti: klanjali su, postili, davali zekat, obavljali hadždž i učili Kur'ana.š. i školovali hafize Kur'ana. U Bijelom Polju je bilo alima koji su završavali lokalnu ruždiju i škole u cijelom Hilafetu.
Ovakvo stanje nesumljivo je odslikavalo način života utemeljen na vjerskim principima, a život utemeljen na vjerskim principima podrazumijeva čuvanje morala, poštenja, odanosti, čestitosti i svih vrijednosti koje su temelj opšteg kulturnog i društvenog prosperiteta.
Mlada Bošnjakinja bila je skupocjen biser koji se čuvao i štitio od svih negativnih uticaja spoljašnjeg svijeta. Djevojka je tako lakše i bezbrižnije čuvala svoju čednost i ljepotu, izgrađujući čvrst temelj svom uspješnom budućem bračnom životu. Sva njena energija kulminirala je u porodičnom životu u kome je ona u svom novom domu gradila lijepu i ugodnu atmosferu, rađajući i odgajajući potomke koji će biti korisni članovi zajednice i društva.
Ali, ta izvorna snaga islama, i u pojavnom i u duhovnom smislu, mnogo je zasmetala komunističko-ateističkoj ideoligiji koja je došla na vlast nakon drugog svetskog rata. Tako se na nivou tadašnje Jugoslavije 50-tih godina usvojio zakon o zabrani nošenja feredže. U crnogorskoj skupštini se on usvojio novembra 1950. god. Odredbe zakona su navodile da se zakon sprovodi s ciljem ”da bi ženu muslimanku spasio od potčinjenosti i zaostalosti, pa svaka žena koja feredžu bude nosila u javnosti bit će kažnjena kaznom do 3 mjeseca zatvora ili novčanom kaznom od 20.000 dinara, a ko bude prinudio svoje ukućane da je nosi bit će lišen slobode prinudnim radom do 2 godine ili novčanom kaznom od 50.000 dinara.”
Mnoge su se žene tada povukle i izolovale iz javnog života što je bilo suprotno cilju koji je definisao ovaj zakon. Nedugo zatim, uslijedila je kampanja otkrivanja muslimanki koja nije isključivala ni primjenu sile. To je za neke žene, prema njihovim izjavama, djelovalo kao da su bile prinuđene izlasku na ulicu bez odjeće. Sebebom ovog zakona mnoge Bošnjakinje u Bijelom Polju više nisu u javnosti nosile feredžu, a neke su skinule i hidžab. Neke Bošnjakinje su ostavile mogućnost nošenja podvezanih šamija u kombinaciji sa suknjama kao odjevnim predmetima ili dimijama koje su veoma brzo poprimile formu običajne narodne odjeće.
U isto to vrijeme dvije gradske džamije u samom centru grada su srušene. Ono što se nije uspjelo prethodnim ratovima , pokoljima i protjerivanjima, uspjelo se donošenjem ovog zakona, nakon drugog svjetskog rata,dakle u miru. Gotovo da se u ovim dešavanjima prenijela u praksu izreka Jevreja u kojoj kažu: ,,Kad skinete pokrivač sa žene muslimanke i njime pokrijete Kur'an, tada ćete pobijediti muslimane!”
Nakon svih ovih događaja islam se u bjelopoljskom kraju počeo prakticirati, moglo bi se kazati, ilegalno. Tajno se klanjalo i postilo. Prakticiranje vjere bilo je svedeno, uglavnom, na obrede oko dženaze. Javno prakticiranje islama bilo je dopušteno samo vjerskim službenicima. Jedan od ibadeta koji se široko nastavio baštiniti u bjelopoljskom kraju je klanje kurbana za kurban bajram. Proširilo se sujevjerje i stvarali su se neki novi vjerski neutemeljeni običaji.
Žena muslimanka pod plaštom emancipacije je sve više odsustvovala od kuće, radeći i opskrbljujući svoju porodicu. Ona se počela boriti za ista prava kao i muškarac iako njena priroda, niti potrebe nisu iste kao kod muškarca. Te promjene su dalje uzrokovale nošenje odjeće koja je sve više ličila na mušku odjeću. Žena muslimanka je odjećom sve više ličila na nemuslimanke ovog kraja. Dokraja 20-tog vijeka, osim starih bošnjačkih nena, više se nije prepoznavala muslimanka Bošnjakinja po svojoj odjeći.
Došlo je kasnije do eskalacije ratova 90-tih godina, prije svega rata u Bosni. Ovaj teški agresorski rat je, pored svojih bolnih posljedica, nekako trgnuo bošnjački narod iz asimilatorskog sna i zabluda u kojima je živio. Izuzetke su u svakom vremenu uvijek činili pojedinci koji su iskreno trudili da vjerske i druge identitetske vrijednosti sačuvaju od zaborava. Tako je bilo i sa pojedinim Bošnjacima u ovom kraju. Iako su se mnoge negativne posljedice mukotrpnog rata u Bosni, reflektovale i na život u bjelopoljskom kraju, istovremeno buđenje svjetla vjere polahko je otklanjalo tamu koju je donio rat.
Nakon svega, hidžab se danas i ovdje rasuo kao biser islama, a u nekim većim centrima vraća se i feredža (nikab) kao odjevni predmet. Svakog dana žena Bošnjakinja gleda da doprinese očuvanju vrijednosti islamskog načina života i bošnjačkih tradicionalnih vrijednosti. Ona sve više spoznaje glavnu misiju svoga postojanja, a to je odgajanje čestitih i korisnih članova društva koji su najbolji garant izgradnje jedne zdrave društvene zajednice.
Da bi neko mogao kvalitet uspješno prenositi na drugoga, nužan je uslov da ga prenosilac i sam razvija i usavršava. Zato se žena muslimanka, pored svih vrijednosti koje posjeduje, danas sve više nastoji obrazovati, kako vjerski tako i svjetovno. Nadamo se da će obrazovanje i sticanje znanja na svim korisnim poljima nauke nastaviti biti imperativ svakoj mladoj muslimanki Bošnjakinji sa ovih prostora i kroz generacije koje dolaze.
