piše: Sejfudin Dizdarević
El-Buhari i Muslim prenose od Enes ibn-Malika da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad se čovjek položi u kabur i udalje se prisutni ” a on dobro čuje njihove korake ” doći će mu dva meleka i postaviti ga da sjedi, a zatim ga upitati: „Kakvo je tvoje mišljenje o ovom čovjeku?” Vjernik će reći: „Svjedočim da je on Allahov rob i Njegov Poslanik” … Katade veli: ” Njegov kabur će se proširiti i postati širok sedamdeset podlaktica, ispunit će se zelenilom i tako ostati sve dok ne bude ponovo proživljen”.
Munafik (nevjernik) će biti upitan: “šta si govorio o ovom čovjeku?” Odgovorit će: “Ne znam, govorio sam o njemu ono sto je svijet govorio”. Potom će mu se reći: “Niti si znao, niti ispravno govorio”.
Zatim će biti udaren željeznim maljem tako jako da ce njegov krik ćuti sva stvorenja u njegovoj blizini osim ljudi i džina….”
Kohezione snage grupe ljudi, koji se definišu kao pripadnici iste nacionalne, vjerske, etničke ili bilo koje (čak i navijačke) grupe, nisu samo puka vanjska obilježja kojima oni svome okruženju daju do znanja kojoj sociološkoj skupini pripadaju. Mnogo važnije od toga jeste način korištenja govora, fraza, rečenica, uzrečica, indirektnih implikacija u govoru koji služe kao ‚kodovi’ i kojeg su samo pripadnici iste skupine u stanju da validno interpretiraju. Tako npr. korištenje jedne te iste riječi nema iste implikacije kod dvije sociološke skupine. Nealbancima riječ „šiptar” ima krajnje negativne konotacije i koristi se kada se želi omalovažiti pripadnik albanskog naroda. Iako, s druge strane, kada Albanac koristi isti izraz „shqipëtar” on njime sasvim neutralno označava pripadnike svoga naroda.
Lingvistički kodovi koji se koriste su tako isprefinjeni da zavisno čak i od intonacije jedne te iste riječi se da geografski locirati mjesto boravka osobe koja je izgovara.
Isti princip se da primjeniti i na kompleksnije jezičke konstrukcije, one stvaraju koheziju u identitetu jedne skupine koja ih koristi, neovisno od toga da li izgovoreno ima historijsku uporenost ili se radi o mitovima.
Ili cinični rečeno što je informacija koja se transportuje jezikom manje historijski tačna, time jače djeluje kao koheziona sila na učvršćivanju skupine. Najbolji primjer je mit o srpskoj ulozi na Kosovskoj bici. Iako su Srbi izgubili bitku i tim porazom otvorili vrata daljnjim osmanskim osvajanjima (i propastu samostalne srpske države), mit Kosovske bitke kao „pobede srpskog naroda” je sveprisutan.
Ali nije ni naše maslo za ramazana…
Kod nas postoji ‚kolektivna spoznaja’ čije ukorjenjivanje se manifestuje svakoga dana bezbrojnim ponavljanjem. „Istina” koja se vrti među najheterogenijim pripadnicima bošnjačkog korpusa i koju je nedavno ponovio i potpredsjednik federacije Bosne i Hercegovine, Mirsad Kebo u pismu federalnom ministru pravde Zoranu Mikuliću u kojemu traži provjeru udruženja i fondacija koje tumače Kur'an. Između ostlaog u pismu stoji „…Bosni i Hercegovini je svojstvena tradicija, koja nam je u Evropi omogućila da opstanemo kao narod..”
[Postoji i botanička verzija ove narodne mudrosti („U Bosni ne uspjeva hurma nego šljiva”)]
Svesti biološki opstanak jednog naroda na njegovo praktikovanje vjere i tradicije je samo po sebi idiotluk – kojim se isključuju svi ostali ostali važniji faktori. A sa njim i najvažniji – vojna snaga osmanske države kao zaštitne sile balkanskih muslimana. Jer slabljenjem osmanske države dešava se i sužavanje geografskog prostora na kojem obituju muslimani Balkana.
Ako već želimo vezati naš opstanak za faktor „svojstvene tradicije” onda je rezultat za Kebu poražavajući.
Danas muslimani Bosne žive na 51% Zavnobihovske Bosne, koja je sama po sebi jedna osakaćena geografska jedinica bosanskog pašaluka. Znači kako vrijeme prolazi, prostor na kojemu muslimani zapadnog Balkana žive biva sve manjim ali imamo demagoge á la Kebo koji nas uprkos historijskim činjenicama pokušavaju ubijediti da „smo se održali u moru kršćanstva zbog načina kako praktikujemo islam”. Ne trebaju ti tri fakulteta da skontaš da neko nekoga ovdje vuče za nos. Dovoljne su ti dvije karte.
Napravili bi istu grešku kao i Kebo (i mahalski etnografi i filozofi á la Kebo) kada bi mislili da povratak takvom ophođenju prema nemuslimanima bi donio neki korak ka boljem; bio bi to još jedan neutemeljni monokauzalizam u rješavanju problema. No, to nije ni tema.
Tema je nekritičko ponavljanje nekakvih ‚aksioma’ čaršije u kojih nemamo sumnje. Iako nam islamski primarni izvori sugerišu da budemo oprezni naspram onoga u šta većina vjeruje da je istina i da se trebamo veoma kritički ophoditi kada se radi o moći rasuđivanja mase, koja obično griješi u svojim prosudbama
„…većina njih ne zna istinu…” 21:24
„…većina njih prezire istinu…” 23:70
„…Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji shvatiti” 25:44
„…To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje” 26:139
Ovo ne bi bilo toliko tragikomično da ne živimo u vremenu u kojem se svako busa svojim individualizmom, u kojemu smo se kao bajagi se oslobodili svih okova i prisile bilo kakve grupe.
Ali najgori je zatvor onaj kojeg niti vidiš niti čuješ niti osjetiš. I koji se nalazi u tvojoj glavi.
