Piše: Sead Zubanović
Povijesnu istinu da je najveći vojnički poraz tokom posljednje agresije na BiH, srbo-četnička armada doživjela u napadu na Bihać, koji je trebao postati Srebrenica prije Srebrenice, fašistička politika sa obje strane Drine nastoji sakriti kao zmija noge. „Mega“ stručnjaci za falsifikovanje historije koji su sve svoje vojne poraze, a bilo ih je kroz prošla vremena zaista mnogo, lažima pretvorili u najmanje neriješene rezultate, ako nisu mogli u pobjede, u ovom slučaju još uvijek šute. Kao kost u grlu zastalo im je ime generala Armije Bosne i Hercegovine, heroja i gazije Atifa Dudakovića.
Taj ih je vojskovođa izludio. Poslije nestvarne pobjede u odbrani ove krajiške enklave (koja se danas izučava u američkim vojnim akademijama kao primjer nemoguće mogućeg, jer po svim pravilima ratovanja u odnosu na broj vojnika i neuporedivu disproprciju u ratnoj tehnici, branitelji su morali biti poraženi) prešao je u iznenadnu ofanzivu oslobodivši u fantastičnom, ali za vojne udžbenike nelogičnom, pravolinijskom jurišu hiljade kvadratnih kilometara. U pustu Banja Luku koju su Srbi „junački bežeći“ u strahu napustili, nije mu dozvolila da uđe međunarodna politika na čelu sa američkim diplomatom Holbrukom. Peti korpus je zaustavljen pod prijetnjom bombardovanja avijacije NATO pakta. Ono što agresore i domaće izdajnike najviše boli je činjenica da je na čelu njihove, do koljena poražene, vojske stajao tadašnji đeneral, a sada ratni zločinac Ratko Mladić. Pet vojski pod njegovom komandom: Jugoslovenska srpsko-crnogorska, zatim vojska RS-a, Šešeljevci, Abdićevci i Martićevci, poražene su onog trenutka kada je isprepadan iznenadnim napadom Nanićevog diverzantskog voda na njegovo, od fronta jako udaljeno i dobro sakriveno, komandno mjesto uz centar veze u kom se tad zatekao, đeneral u očaju bez ikakvog šifrovanja zavrištao na otvorenom kanalu: „ Braćo Srbi izgibosmo, spasavaj se ko može“ ! Odmah zatim je prvim dostupnim vozilom, bijelom „Ladom“, pobjegao u Prijedor ostavivši kao ratni plijen svoj vojni džip marke „Puh“, torbicu sa svom strogo povjerljivom dokumentacijom, čak i vlastiti ratni dnevnik. Tamo se sakrio u bolnici, lažući da je navodno ranjen i okružio stotinama elitnih vojnih policajaca.U nastalom rasulu, poslije početnog evidentnog uspjeha u napadu na linije branilaca, njegovi vojnici su bježeći u rasulu ginuli kao glineni golubovi. Kasnije su tijela tih nesretnika vojnici Armije BiH slagali na velike gomile. Nema kakvih činova na njihovim ramenima nije bilo. Mnogi su leševi skupo razmijenjeni, a preostali, većinom obični vojnici, zbog moguće zaraze morali biti zakopani. Nikad ih niko sa druge strane nije tražio, jer njihove uniforme bi svjedočile težinu poraza, tačnije vojne katastrofe agresora.
Kao produžena ruka beogradske politike na hapšenju i suđenju generala Atifa Dudakovića dugo i uporno insistira ratni švercer Mile Dodik, zvani kratki „ronhil“. Da li nekome ko voli ovu zemlju treba objašnjavati šta bi i sama pomisao na kaljanje imena ovog časnog čovjeka značilo za generacije bošnjačke djece koja dolaze? Ovaj ratnik, vitez, jeste i mora biti njihov uzor. Protiv njega, kao i rahmetli prvog Predsjednika BiH, Alije Izetbegovića, međunarodni sud u Hagu nije našao niti jednog valjanog dokaza, u od strane agresora predočenoj mu dokumentaciji, na osnovu kojeg bi mogao da podigne optužnicu.
Svi oni političari koji sjede u foteljama zahvaljujući bošnjačkim glasovima, neka budu sigurni da će se prema njima i njihovim strankama, na slijedećim izborima, Bošnjaci odrediti isto onako kako se oni u ovoj situaciji, odrede prema bosanskom narodnom heroju, generalu Atifu Dudakoviću.
