Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Pripovijeda se da je zmija ugrizla jednu kokoš za nogu. Dok se otrov polahko širio njenim tijelom, ostale kokoši su se okupile oko nje, zbunjene i uplašene, ne znajući kako da joj pomognu.
Kada je osjetila da joj otrov prodire dublje u tijelo, pokušala je da se spasi tako što je otkinula ranjeni dio noge. Međutim, ostale kokoši odlučile su da je otjeraju, bojeći se da se ”otrov” proširi. Stajale su na pragu kokošinjca i nijemo posmatrale kako njihova sestra polahko odlazi, vukući osakaćeno tijelo po hladnoj zemlji. Plakala je od bola, ali još više od spoznaje da je ostavljena – ne od neprijatelja, već od onih koje je smatrala svojom porodicom.
U času kada joj je njihova blizina bila najpotrebnija, dočekali su je izdaja i prezir ogrnuti plaštom opreza i ravnodušnosti. Ranjena i odbačena, zaputila se u hladnu noć. Iz oka joj je skliznula suza, i to je bilo posljednje što su kokoši u toplini svog skloništa vidjele, prije nego što je nestala iza horizonta.
Neke su tada govorile: ”Pustite je neka ide. Umrijet će daleko od nas.”
Kada je kokoš konačno nestala, sve kokoši su bile uvjerene da je umrla; neke su čak dizale pogled prema nebu nadajući se da će vidjeti lešinare kako kruže iznad njenog tijela.
Prošlo je mnogo vremena. Jednog dana u kokošinjac je sletio kolibri i rekao: ”Vaša sestra je živa. Sklonila se u daleku pećinu. Preživjela je, ali teško pronalazi hranu i potrebna joj je vaša pomoć.”
Zavladala je tišina, a potom su se iz nje izrodili izgovori:
– Ne mogu, nosim jaja.
– Ne mogu, tražim zrna pšenice i kukuruza da se prehranimo.
– Ne mogu, brinem o pilićima.
I nijedna nije pošla. Kolibri se vratio sâm.
Nakon izvjesnog vremena ponovo se pojavio i rekao: ”Vaša sestra je umrla sama u pećini. Niko je nije posjetio. Niko je nije ukopao.”
Tada je kokošinjac obavila tišina teža od mrkle noći. Jaja su ostala nenesena, zrna neubrana, pilići zanemareni. Svaka kokoš je, makar na tren, zastala pred pitanjem: Zašto nismo pošle dok je bila živa?
Obuzete kajanjem, sve su krenule prema pećini, plačući i naričući. Konačno su pronašle razlog da posjete pećinu – ali bilo je prekasno. U pećini nisu zatekle ništa osim ostataka perja i poruke koja je glasila: ”Ljudi često ne ulažu trud da ti pomognu dok si živ, ali su spremni preći velike udaljenosti da te ukopaju nakon smrti. Većina suza na dženazama nije zbog tuge, već zbog krivice, kajanja i griže savjesti.”
Priča o ranjenoj kokoši, ostavljenoj i odbačenoj od svojih ”sestara”, ogledalo je današnjeg islamskog ummeta koji je izgubio osjećaj istinskog bratstva, zajedništva i sposobnosti da diše kao jedna duša.
Naime, početni prizor ove priče ne prikazuje tek pojedinačni kukavičluk; on razotkriva pukotinu u kolektivnoj savjesti. Strah od ”otrova” – bilo stvaran, bilo umišljen – postaje izgovor za napuštanje i izdaju okupiranih i potlačenih muslimana.
Tu se rađa ono što savremeni islamski diskurs rijetko imenuje pravim imenom: tiha izdaja, šutnja i povlačenje u času kada je obaveza pomaganja i solidarnosti najteža, a upravo tada najvrjednija. Jer ono što razara ummet nije otrov ”zmije”, već hladna racionalizacija izdaje, upakovana u jezik ”opreza”, ”realpolitike” i ”očuvanja vlastitog interesa”.
Gaza danas neodoljivo podsjeća na ranjenu kokoš iz ove basne. Međutim, Gaza nije samo metafora. Ona je stvarna sestra – ne s odsječenom nogom, već cijela izranjavana, zgnječena i raskomadana, prepuštena na milost i nemilost cionističkoj zmiji, kako u toku krvave agresije, tako i nakon potpisivanja primirja. Prema istoj hladnoj logici kojom su kokoši u priči ostavile svoju ranjenu sestru u pećini, strah opravdava izdaju, hladnoća srca se maskira brigom, a nemoć se pretvara u opravdanje.
Odbacivanje i napuštanje muslimana koji je u nevolji – u ovom slučaju odbacivanje i ostavljanje muslimana Gaze – predstavlja grubo cijepanje tkiva ummeta koje je Allah naredio da se čuva. Jer bratstvo se ne dokazuje u blagostanju, već u vihoru iskušenja i u času tegobe. U islamskoj etici stvarna šteta ne leži u tome što bi moglo zadesiti pomagača, već u onome što pogađa ranjenog, nemoćnog i obespravljenog.
Uzvišeni Allah objavio je: ”Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.” (El-Hudžurat, 10.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi, samilosti i suosjećanju je poput jednog tijela: kada jedan njegov dio oboli, cijelo tijelo osjeća nesanicu i vrućicu.” (El-Buhari)
Savremeni ummet, nažalost, sve više liči na skup izoliranih organa koji su izgubili svijest o zajedništvu i međusobnoj povezanosti. Muslimani su se danas navikli da gledaju patnje drugih muslimana kao udaljeni prizor, a ne kao unutrašnji lom vlastitog bića.
No, valja nam znati da ostaci ”perja” i poruka koju je ranjena kokoš ostavila u pećini nisu puki detalji, nego dokazi protiv ummeta koji je zakazao, jer se čast i dostojanstvo muslimana čuvaju rukom koja mu pruža pomoć, a ne očima koje plaču na njegovoj dženazi.
